a u ustima je tako slan, da moram svaki čas pljuckati. Obrisao sam lice košuljom, uspravio se i odahnuo. Izdržat ću, sigurno ću izdržati do kraja. Teško sam disao, kao da sam trčao negdje. Na početku novoga otkosa uzeo sam Baćinu gladalicu, da naoštrim kosu, baš kao pravi risar. Radio sam to dugo i dosta nespretno, samo da se odmorim, da prikupim nove snage. Ruke, moje ruke! Po dlanovima su poskakali žuljevi.

Mene je zvalo dozrelo žito, i ja sam osjetio njegov zov još tamo u sokaku, kada sam razgovarao sa snaš Barom. Osjetio sam i čuo zov žita još na tuđoj njivi. Zov dozrela žita na našoj njivi bio je neodoljiv. U meni je pjevalo nešto, premda sam osjećao umor u svakoj žilici, premda sam osjećao, da ću do kraja potrošiti i rasuti i posljednji atomić nabujale i suvišne snage. Osjećao sam neku čudnu i snažnu radost, radost prvoga čovjeka u času, kada je svojim radom pobijedio prirodu i kada je u znoju lica svoga zagrizao zdravim i snažnim zubima prvi zalogaj kruha, koji nije bio naš današnji kruh, ali je bio kruh, plod zemlje. U meni je pjevala razdragana duša, jer sam radio, jer sam osjećao, da ovo curenje znoja po mojem licu i po cijelom tijelu stvara i od mene sliku prvoga čovjeka, kojemu govori Bog, da će u znoju lica jesti kruh.

Ruke, moje ruke, išarane žuljevima, pocrvenjele i krvave, sasvim su posustale. Razmahivao sam kosom sve slabije. Disao sam sve teže. U krstima me je nešto tako trgalo, kao da sam prepolovljen. Oči su postale umorne i zamagljene, a koljena su podrhtavala. Bojao sam se, tako sam se bojao, da ruke više ne će zadržati kosu, da će mi ispasti, da ću i sam klonuti, a bio sam već tako blizu cilja (još svega par koraka). Onda je zadrhtalo nešto u zraku, ustalasalo se i zabrujalo. Na katedrali je zazvonilo podne. Još jedanput sam ugrizao usne do krvi, zaklopio časak oči, a onda razmahnuo kosom jedanput, dva puta, tri puta i deset puta, snažno i oštro kao na početku, i bilo je sve gotovo. Dozrelo žito je bilo pokošeno.

Polako, sasvim polako sam podizao glavu, kao da se bojim nečega. Moji, Baćo i Nana, stajali su nepomično. Baćo je držao šešir u ruci. Oni su molili. Ja sam se uspravio i stao. Moje usne nisu šaptale nikakve riječi posvećenih molitava, ali moja duša je bila tako radosna i čista, tako puna ovih ravnica, ove

Next page