Gjalski, Ksaver Šandor [1888], Biedne priče (Matica hrvatska, Zagreb), 144 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Biedne_price].
-- 23 -- se učinih
lud i upitah, u čemu sastoji ta silna krivnja, nije niti jedan odgovorio, tek neki
gospodin udariv na svoju sablju, sažme ramenima i izdere se na mene: „Ta — dosta je,
da se znade, kaki je, kad Vi za njega molite.“ A jedan „presvietli“, koji je naslov
sad već i ovoj „krajiškoj“ gospodi laskao, ljutito me pouči, da se obzira ne smije
imati spram takovih ljudi, da je njegova deviza: neumoljno i sa skrajnom strogosti
progoniti — makar uništiti — svakoga, koji se i jednoč samo stavio u opreku s „višim
intencijama“. „Al — gospodine — ja ne molim Vaših obzira, — tek Vas sjećam na
kršćansku dužnost, da se bolestnome čovjeku pomogne i da ga se ne tjera silomice u
smrt!“ — prekinem njegovu presvietlost. On me tek zadivljeno pogleda i odmjeri od
glave do pete. Tek za čas uzme kano mahnit vikati, da je on „liberalac — liberalac —
liberalac“, koji se otresao popovskih predsuda. Poslije sam saznao, da je taj
klasični liberalac, dok je to bilo u modi, svaki dan polazio crkvu i da je svoje
sudrugove činovnike javljao čak i u Beč, ako niesu radili kano on, a sada — da se
svoje liberalne nazore usudjuje samo proti crkvi katoličkoj naglasivati, a inače da
svojim podčinjenima propisuje, i u koju kavanu da idu.
Tako ne opravih ništa. Kod kuće me medjutim dočekao list Milinovićev, u kom mi
javlja, da je morao leći u krevet. Molio me, neka ženu ne prestrašim, ali da gledam
svakako, da bi došla k njemu na nekoliko dana, dok se oporavi. Da se mogosmo dati na
put, morali smo i ona i ja mnogo toga poprodati, založiti — eh — kukavština. Ta nije
šala tako dalek put! A kad stigosmo onamo — bilo je već posve zlo. Uz melankoliju
razvila se običajna kod ove bolesti slaboća organa utrobe koji su sve više propadali
a tim i privadjali cieli organizam svome razspu. Na prvi pogled uvjerio
Gjalski, Ksaver Šandor [1888], Biedne priče (Matica hrvatska, Zagreb), 144 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Biedne_price].
|