se učinih lud i upitah, u čemu sastoji ta silna krivnja, nije niti jedan odgovorio, tek neki gospodin udariv na svoju sablju, sažme ramenima i izdere se na mene: „Ta — dosta je, da se znade, kaki je, kad Vi za njega molite.“ A jedan „presvietli“, koji je naslov sad već i ovoj „krajiškoj“ gospodi laskao, ljutito me pouči, da se obzira ne smije imati spram takovih ljudi, da je njegova deviza: neumoljno i sa skrajnom strogosti progoniti — makar uništiti — svakoga, koji se i jednoč samo stavio u opreku s „višim intencijama“. „Al — gospodine — ja ne molim Vaših obzira, — tek Vas sjećam na kršćansku dužnost, da se bolestnome čovjeku pomogne i da ga se ne tjera silomice u smrt!“ — prekinem njegovu presvietlost. On me tek zadivljeno pogleda i odmjeri od glave do pete. Tek za čas uzme kano mahnit vikati, da je on „liberalac — liberalac — liberalac“, koji se otresao popovskih predsuda. Poslije sam saznao, da je taj klasični liberalac, dok je to bilo u modi, svaki dan polazio crkvu i da je svoje sudrugove činovnike javljao čak i u Beč, ako niesu radili kano on, a sada — da se svoje liberalne nazore usudjuje samo proti crkvi katoličkoj naglasivati, a inače da svojim podčinjenima propisuje, i u koju kavanu da idu.

Tako ne opravih ništa. Kod kuće me medjutim dočekao list Milinovićev, u kom mi javlja, da je morao leći u krevet. Molio me, neka ženu ne prestrašim, ali da gledam svakako, da bi došla k njemu na nekoliko dana, dok se oporavi. Da se mogosmo dati na put, morali smo i ona i ja mnogo toga poprodati, založiti — eh — kukavština. Ta nije šala tako dalek put! A kad stigosmo onamo — bilo je već posve zlo. Uz melankoliju razvila se običajna kod ove bolesti slaboća organa utrobe koji su sve više propadali a tim i privadjali cieli organizam svome razspu. Na prvi pogled uvjerio

page sljedećih