Isti moji neki prijatelji, kojim je bilo geslo ujedinjenja Hrvatske sa mnom zajedničko, odbijahu me — pak znadete, što mi rekoše? „Eh —što ćemo! Što nije bio pametan? Zašto je bio neoprezan? Tko služi, neka se i sjene plaši. Što ćemo da mi sada hranimo djecu njegovu?“ — okrenuli bi se od mene i stresli široka svoja dobro ugojena pleća. Nije bilo druge — padoše jadna djeca obćini na teret. Ja sâm niesam mogao ništa da učinim. Obćina ih je dakle morala preuzeti. No — djeca po zakonu ne spadaju ovamo. Spadaju obćini, u kojoj im je otac u zadnje vieme služio. S toga se uzprotivi naša obćina, da budu njoj djeca na brizi. Htjede pod svaki način, da se siročad odmah iz mjesta odpremi i odpošalje onamo u Liku. Niesu htjeli niti da čekaju, dok stigne odgovor odanle. Tu se onda ja zauzmem, da bar za čas taj strašni put odklonim. Mala Anica — istina, diete je još dobom i tielom, — al srce joj i duša kao u odrasla čeljadeta. Znao sam, nju bi ubio taj put. Ponudim dakle, da ću ja od svoje strane doprinašati za djecu koji dio troškova, samo da mogu ostati, dok bude barem bolje vrieme — i dok se djeca nešto primire i zaborave. Ni to ne htjede obćina. I djeca bi bila odpremljena još onda, da nije medjutim iz Like stigao odgovor, gdje se obćina tamošnja opet sa svoje strane uzprotivila dužnosti, da preuzme djecu. Tako dodje do pravde kod oblasti, — djeca ostaju do riešenja ovdje, — a čini mi se, još nije riešeno. Eto — to Vam je poviest njihova.

— Što mislite, da pokušamo djevojčici kakvu zemaljsku podporu pribaviti — a poslije takodjer malomu?

U prvi mah me kapelan pogleda zadivljeno. Onda makne glavom dva tri puta i ne reče ništa, no učini rukom u zraku kretnju, kao da je htio reći, kuda ja to mislim. No — ja se ne dadoh odvratiti. Nekoliko dana

page prethodnih