Betlem pred sobom, gore u sobu. Zapjevaše poznatu pjesmu:
„Oj kakva to svjetlost,
Tam’ Betlem gori...“

Batorić umah prihvati svojim glasom, Lacica za njim, mi ostali takodjer, te starački hrapavi glasovi složiše se s nješto previsoko nategnutimi soprani dječaka, pa tako diljem drevne kuće zaori duga melodija starodavne pjesme, uzdižući nam srca, nadahnjujući nas žarom vjere, blažeći nas zadovoljstom!

Poslije ove pjesme morali su dječaci još tolike druge pjevati, a kad oni odoše, mi sveudilj pjevasmo svladani sasvim božićnim uzhitom.

Tako prolazila večer u pjevanju i razgovoru. Dogovarajući se, kamo ćemo k pônoćki, svrnusmo njekako govor na duhove. Pa i kakva bi to bila badnja večer u starom plemićkom dvoru, da se o tom ne prozbori! Sve moguće i nemoguće bajke tudjer se nabajale. Lacica i Gjuka bili su prvi majstori, ovaj posljednji tim više, što je tvrdo vjerovao u sve, što je znao o duhovih. Tako i magnificus Radičević, koji je opet sve pojave tumačio s pomoću „četvrte dimenzije“. Jedini je Štefica unapried označio svoje stanovište kratkim, jezgrovitim: „To je preludo vjerovati“, — nu za to se ipak čitavo vrieme brižno ugibao, da svrne svoj pogled kroz vrata u druge tamne sobe, te je dapače probliedio kano krpa, kad mu je Lacica, zaklinjući se svime, što mu je drago, rekao, da je nedavno vidio njegovu pokojnu punicu gdje lieta nad zgradom kotarskoga suda.

— Dà, dà, letjela je, onako kano lepirica oko svjetla. Tà ko da sam ju živu vidio: imala je na sebi svoju zelenu svilenu odjeću i rajfrok, mà kažem ti, prava pravcata pokojna Letovanićka. Preplašio sam se, Bogo dragi, ja ne znam, da li je jedne kapi krvi bilo u meni. A

page sljedećih