Bili su ovdje u prvoj pokrajnoj sobi. Ja sam se posadio na divan kraj grofa, da gledam igru. Nješto poslije deset ustane otac, da pogleda ostale goste, koji su ovdje u palači ostali kraj čaše vina. Jedva što je iz sobe izašao, vidim, kako tvomu otcu izpadoše karte iz ruku, i on se zagledao u prazno mjesto moga otca sav zapanjen, kao drven. Isto tako grof Jurica Žuženić i ja u isti mah uzkliknemo: „Šta je za Boga!“ nu ne dobijemo ni od jednoga odgovora. Nisu nas ni čuli. Za čas se vrati otac, još sav u smiehu od šale, što su je u palači zbijali, nu čim se bliže primakne, prestane se smijati i u čudu zapita: — „A tko to sjedi na mojem mjestu?“

— „Kakove su to lakrdije, ovaj trenutak vidio sam, gdje njetko na mom stolcu sjedi, a sad ga nema. Gdje je?“ — „Ta nije bilo nikoga!“ presjekosmo živo Žuženić i ja otcu besjedu. — „Ma jest“ — prestravljen zavikne otac, a na to grof i tvoj otac dodju k sebi, te sva trojica uztvrdiše, da su vidjeli liepa mlada čovjeka, u odielu prastara kroja, onako ko u turska vremena. — Tvoj je otac kazivao, da ga je na jednom spazio ne vidjevši da je došao, tada da je sio mirno na stolac i u me se zagledao. Grof ga primjetio tek, kad je već sjedao. Čim su ga spazili, i ne znajući za što, svladala ih strava, premda nisu na duhove ni malo mislili. Nisu vidjeli, kako je otišao. Žuženić i ja nikako ne mogosmo razumjeti čitave zgode, u duhove nismo vjerovali ko danas Štefica, pretražismo sve sobe, nije li u tom bilo šale? Dakako ta predmnjeva bijaše unapried odklonjena, jer bi u tom slučaju i nas dva morali štogod vidjeti. Nije li to čudno? Moj otac doista, on je bio naprednjak ko naš Štefica — nije ni malo mario za čitavu zgodu, nu stari grof i tvoj otac prišapnuli jedan drugome, da je to njekaki znak za kuću. Ja sam ih čuo, no u sebi sam se smijao. Tri mjeseca kasnije pogorio nam je spahiluk u Banatu. Dakle,

page prethodnih