združim s nekom ženom, poslušat ću ga. Ali se ne bih ženio ni u Erdelju ni u Poljskoj, gdje se poštenije živi raspušteno negoli u zakonitu braku.

Ako su šaputanja o Vrančićevoj ženidbi pokretana više puta, mora da su se povodi učestalo javljali. Za čovjeka koji Bogu prepušta da ga oženi, ne možeš reći da se sutra neće oženiti i prije nego što čuje glas Božji. A osoba koja drži da je u Poljskoj i u Erdelju udobnije ljubakati, nego se trajno vezati uz jednu ženu koja će te s drugim varati, a sigurno zna, jer je geograf, etnograf i političar, da drukčije nije ni u drugim krajevima Evrope, ta osoba u svojoj zakrinkanoj ljubavnoj plovidbi siječe čvrsto zacrtan pravac – bez žena se ne može, ženiti se ne smije.

Vrančić nije bio Andrija Dudić, koji će se oženiti i upropastiti, bio je i ostao šibenski težak koji dobro zna kakvu se zlu izlaže čovjek koji traži “kruha svrh pogače”, kad nam oskudna sudbina jedva pruža ječmenu koru. Bio je taj isti težak, sposoban ne samo da u polju radi i lovi ribu u Grebaštičkoj drȁgi, nego i da ukrade ili na prevaru dobije, pa mu nije morilo savjest što bi koju noć odležao s tuđom ženom ili se bez obaveza ljubio s osamljenim dušama. Od svih krađa, mislio je, krađa je ženâ najnevinija, a u mnogim slučajevima o krađi se ni govoriti ne može. Prije o milostinji i tješenju onih koje su nesreća ili brak prikratili za veselje u postelji.

Među tim ženama Magdalena, Uršula i Izabela jedine su o kojima govore njegova pisma i pisma njegovih prijatelja. Jedine, jamačno, nisu bile. A jesu li bile najznačajnije, teško da bi tko na to mogao odgovoriti kad je on sam o tome šutio. Što ih u pismima spominje ili njima piše, posljedica je složenog života sa te tri žene, petljavine koje su silom prilika postale javne, pa se o njima moralo i govoriti i pisati.

page prethodnih

page sljedećih