njegova govora. A žene koje su ga čitale, nisu bile nimalo ozlojeđene njegovim natucanjem, bile su uzbuđene i zabavljene pitanjima da li to što govori njima govori, i da li to što čuju ispravno tumače.

Udovica Luke Sekela baruna Ormudskog, koji je umro mlad od sušice i za sobom ostavio lijepu Doroteju Sekel s jednim djetetom, rekla mu je, kad joj je poslije dužeg udvaranja, kakva dotad vidjela nije, a vidjela ih je poveći broj, prišao i zagrlio, da načas prestane: izgubila je dah, srce će joj prepući. A kad se malo pribrala, ona će njemu umiljato:

– Prije nego što nastavimo, moram ti nešto reći. Ni u jednom trenutku nisam bila sigurna što hoćeš od mene. Dok sam te slušala, učinilo bi mi se da je jasno kao dan što od mene tražiš. Ali, kad bih se upitala zašto mi se tako čini, zbunila bih se i potpuno izgubila. Bojala sam se da je ono što čujem u tvom govoru njegova jeka u mojoj nutrini, jeka preobražena u moju želju. Odbiti te nisam mogla, a nisam ti se mogla ni u naručje baciti. Najprije si me opčinio, zatim si me izluđivao nedoumicama, a sad si me zaludio. Gotovo više no ovome što ću s tobom doživjeti, radujem se što sam pogodila da se ispod tvoje učenosti, uglađenosti i zvučnih titula krije dobri stari kurviš. Pouzdan znak da si cjelovit čovjek.

Doroteja Sekel, koja Vrančiću nije značila više od zabave za šest mjeseci, dok su i ona i on zimovali u Jegeru, i za koju se ni znalo ne bi da se u pismu, kojim smo se ovdje koristili, pod starost nije hvalila Faustu Vrančiću, rekla je ono što je svaka od Antunovih ljubavnica mogla reći.

U pismu bratu iz Krakova, baš onome što ga je Anđelija prepričavala po Šibeniku, Vrančić javlja:

Što u Erdelju zlobni jezici govore da se u Poljskoj želim po drugi put oženiti, jer drže da je moje zabavljanje s Uršulom prva ženidba, tu sam pripovijest čuo bar tisuću puta. Tebi mogu reći da na ženidbu još nisam pomišljao. Ako mi Bog zapovjedi da se trajno

page sljedećih