7.

Priznajem, ljubljena moja Magdaleno, da bi ovo pismo, u kojemu ispovijedam neugasla čuvstva prema ruci i usnama što su me učile ljubiti, valjalo složiti u stihove. Sadržaj mu je, reći ćeš, prikladan za pjesmu. Zamjerke bi tvoje mogle biti to veće što ti je poznato da stihove bez po muke improviziram i na zadanu temu i o sadržaju koji sâm odlučim opjevati. Time se više neću baviti. Ne zato što bi mi ponestalo nadahnuća, ni zato što bi me izdalo umijeće stihotvoračko, već stoga što ne vidim potrebe da se čovjek izražava kitnjasto, kao da se i ljuti i gorki trenuci sudbine ne dadu iskazati jednostavnim govorom. Kad kažem kitnjast govor, podjednako mislim na ganutljive retke pjesama iskićene biljem i nebeskim tijelima i na štivo što nas, karikirajući život, pokušava nasmijati. I u jednoj i u drugoj prilici pretjerivanje nas priječi da prisno općimo s onim što nam se u štivu želi reći. Zato te molim, Magdaleno, da me odsele ne moljakaš da ti pisma pišem u stihovima, čak ni uzvišenog proznog stila od mene više ne očekuj! Šapat je najnaravniji govor, a jednostavne, dostojanstveno kazane riječi nabijenije su smislom i toplinom od riječi uplakanih i riječi kojima su usta razglavljena od uha do uha.

(U mom Zniju, kasne večeri potkraj mjeseca rujna 1552.)

Magdalena Millaversi, prva značajna ljubav Vrančićeva, bila je rodom Venecijanka iz obitelji Albrizzi, udana za padovanskog plemića koji je od nje bio stariji trinaest godina, a u dane kad je Vrančić upoznao Magdalenu činilo se da je od nje stariji svih četrdeset. Bolovao je od neke teške bolesti koja ga je za nekoliko godina preobrazila u starca, dok su te iste godine od njegove mlade žene učinilo još pristaliju i ljupkiju gospođu Millaversi.

Boravila je naizmjence u Mlecima i Padovi, bez ustaljenog reda i bez veze s godišnjim dobima, premda je zimu češće provodila u rodnom gradu. Kad bi u Veneciji živjela, stanovala je u svom dijelu palače Albrizzi, koja je blizu Trga svetog

page prethodnih