muža, a da pri tom ne ozlijedi žene u istom krevetu. Osim toga sjekira!

Prva je misao bila, da J. imade ljubavnika, koji je njenin znanjem i sporazumno s njom ubio njena muža. U tom pravcu vodjeni su izvidi u njenu rodnom mjestu i u mjestu muža, ali bez uspjeha. Nasuprot dokazano je, da J. nije nikada ljubakala ni s kim, da uopće nije imala poznanstva s momcima kao njene drugarice.

Tako je došlo do glavne rasprave.

Direktnoga dokaza za krivnju J. nije bilo; ali je bilo dosta razloga sumnje. Ustanovljeno je, da je J. kritične večeri prozore zatrpala jastucima, što nije prije nikada uradila; da je pošla prva u kuću, da zapali lampu, da su se na sjekiri opazili tragovi krvi i da je sjekira ribana s pepelom. Krv je već bila protekla kroz slamnjaču, kad su susjedi došli. Sve je to govorilo za krivnju J.

Rasprava se vodila dva dana.

J. je ostala pri svom prvom iskazu, da je netko usrnuo u kuću i stao lupati po njenu mužu, a ona da je pobjegla i zvala susjede. Najvećim mirom pratila je tok rasprave, a na sve upite i predočenja predsjednika odgovarala jasno i kratko: nisam, ne znam.

Veći dio senata bio je uvjeren, da je J. ubila muža; ali razlog je ostao nerazjašnjen.

Nakon vijećanja osudjena je većinom glasova radi zločina supruškog umorstva na 12 godina teške tamnice.

J. bude otpremljena u žensku kaznionicu u Zagrebu.

Dr. Seifert, koji je bio član presudnoga senata, premješten je kasnije k pravosudnom odjelu kr. zemaljske vlade te je zalazio u žensku kaznionicu po službenom poslu. Jednom zgodom zateče J. u bolničkoj sobi. Tužila mu se, da baca krv, da se boji, da ne će dugo živjeti, jer je čula od oca, da joj je mati naglo umrla na sušici. Ujedno

page prethodnih

page sljedećih