ga je upitala, hoće li opet skoro doći, jer bi mu imala nešto reći.

Pozvao ju je, neka mu odmah kaže, ali se ispričavala, da je malo prije bacila mnogo krvi, pak da ne može govoriti.

Dva tri dana iza toga zamoli ga nastojnica kaznionice telefonom, da dodje u kaznionicu radi nekih nemarnih kažnjenica i da mu J. ima nešto kazati.

Kada je došao u kaznionicu, J. se pridigla, obukla i dala dovesti u kancelariju i pripovijedala:

— „Čudit ćete se, da sam molila, da dodjete, ali ne mogu odoljeti. Osjećam potrebu, da nekom iskalim svoje srce, a Vas držim najpodesnijim, jer ste mi bili sudac, pak znadete, zašto sam sudjena.

Nemam više razloga, da što krijem. Znam, da ne ću doživjeti ni mjesec dana. Mom je životu, mojim nadama i patnjama kraj. Molila sam vas, da dodjete, da Vam mogu priznati svoj čin.”

Nato se malko zamislila, rumen joj oblije blijedo lice, oči joj nešto ožive; malo se ispravila na stolcu, naslonila rukom na stol i nastavila:

— „Bila sam sirota, ali poštena djevojka. Radila sam od malenih nogu i vodila brigu za cijelu kuću. Ni jesam znala, što su igre mladih djevojaka. Nijesam išla ni na sijelo ni na prelo. No zato ipak nisam bila tužna. Odrasla sam u ozbiljnim prilikama, pak nijesam ni tražila bučnoga veselja.

Ali kao što svaka djevojka imade svoje snove, tako sam ih imala i ja. Nisam snatrila, da će doći po mene kakav kraljević, ali sam si ipak budućnost predstavljala u lijepom življenju.

Nadala sam se, da ću momka zavoljeti od srca, da će i on voljeti mene, da će mi učiniti, što od njega budem tražila, a ja ću iz ljubavi ugadjati svakoj njegovoj želji. Držat

page prethodnih