Išla je riedko kada kamo; posjetila je samo one, koje je posjetiti morala, a to bijahu njezini susjedi, koji ju dodjoše sažaljivati radi muževe smrti. Od same dosade ona se je sve to više priljubljivala poslovima u kući i na svojim zemljištima. Uvjerila se, da i tu ima ugodnosti, njoj prije nepoznatih, koje mogu ponešto bar zasladiti turobno samovanje. Nu kraj svega toga osjećala je, da u njoj za sada, dok je još tako mlada i željna života, ne bi bilo snage, da bi podulje uztrajala u tom osbiljnom zanimanju. Laku svoju krv silom je suzprezala i obuzdavala, ali je ona tim jače ključala u njezinu srcu, da kasnije tim žešće provali na javu.

Već su dva mjeseca minula u takovu samovanju i približilo se vrieme žetve. Jednoga srpanjskoga popoldneva, kad su kmeti dovažali na gumno puna kola, natovarena snopovima požete pšenice, a gospodja Gita, sjedeći u sjeni, pazila na mlatce i druge radnike, koji su žitak vijali, pa slamu i pljevu sgrtali, banu iznenada u dvorište čudan gost. Bijaše to otmena gospodja na visoku žeravu. Gusta, već nešto prosieda kosa držaše joj kao u okviru gojno, široko lice, vrlo markantnih crta, u kojem se izticahu osobito široke, srasle, crne obrve i orlov nos, pa gornja crnim brčićima osuta ustnica. Imala je na sebi dugu opravu od lake zelene svile, a s glave, oko koje bijaše omotana, vijala se biela koprena. — Hej, momci!... Zar nema nigdje nikoga! — povika gospodja glasom, koji ne bijaše ženski, a niti glas zrela mužkarca, nego onakav, kakav imadu mladići od četrnaest do šestnaest godina.

Giti bijaše taj glas veoma dobro poznat. Od svih njezinih znanaca i znanica samo je jedna osoba imala takav glas. Njezino je uho ne vara.

— Ta to je Pudencijana! — reče glasno Gita i

page sljedećih