oni se ipak ne odazvaše tomu pozivu, nego se požuriše kući, da što prije predadu svojim kućanicama govedinu, koje nisu svaki dan jeli.

Jučer su doduše bili na sprovodu plemenitoga gospodina ašešora, ali zato su bili dobro plaćeni. Svi gornjovaroški cehovi bijahu na sprovodu, a udovica je tu počast dobro platila, poslavši svakomu cehmeštru deset zlatnih cekina. Na zadušnice nije ih nitko zvao, niti im šta u to ime obećao, pa što da traže tamo? Bit će dosta ugledne gospode i plemića, u čije je kolo spadao pokojnik, pa će napuniti crkve i moliti se za mir i pokoj njegove duše. U tom računu nisu se prevarili štovani „purgari“, jer je bolji sviet doista bio povrvio u gornjogradske crkve, gdje su u isto vrieme imale biti svečane zadušnice.

Najveća navala otmena svieta bijaše u crkvi duvnâ sv. Klare, gdje je u crkvenoj raci pokojnik jučer sahranjen, i kamo će danas doći udovica s djecom, da bude na misi žalobnici. Već prije devete ure napunila se crkva puna najuglednijim svietom, a najviše gospojama visokoga roda. Došao je čak i viceban Ivan Rauch, koji je inače riedko komu išao na sprovod ili na zadušnice. Ali pokojnik mu bijaše izvrstan prijatelj i vršnjak, kod njega je učinio iznimku.

Malena crkvica sestara Klarisa bijaše sva zastrta crnim suknom. U svjetionicima, što su visjeli sa stropa i bili pribiti na crkvene stiene, gorjele su debele voštanice, s kojih se je crn dim provijavao kroz crkvene prostorije. U sredini crkve stajaše crnim suknom pokriven odar, na kom je ležala pokojnikova sablja i kalpak izpod povisoka srebrena križa. Na otražnjoj strani odra bijaše prislonjena na brzu ruku naslikana smrt s kosom o ramenu, kako razdire plemićki grb porodice Magdića.