Asesor Magdić bijaše sretan, da je takovu ženicu doveo u svoj starodavni dvorac na Gornjoj Konščini. On je obožavao mladu svoju suprugu radi njezine ljepote i mladosti. Opazio je doduše odmah prvih dana braka, da je njegova Gita hirovito, prpošno stvorenje, nu on, razuman čovjek, odbijao je to na njezinu mladost i tješio se, da će s vremenom već bolje biti. Trebalo je prije svega mnogo vremena, dok se je mlada gospodja priučila na brdovito Zagorje i boravak u toj gorovitoj pustoši pod Ivančicom. A kako je liepo bilo u Legradu, tamo u ravnom i ubavom Medjimurju, gdje se širi pitoma i plodna ravnica i gdje je sve po njezinu sudu bilo prijaznije i oku ugodnije. Asesor Magdić znao je tomu brzo pomoći. On je stao pozivati u goste svoje susjede i braću vlastele, grofa Čikulina iz Dolnje Konščine, Horvate iz Budinščine, barune Patačiće iz Zajezde, grofa Orehovačkoga iz Orehovice, Jelačiće iz Radkovca i ostalu ugledniju vlastelu i boljare. Svi su se vrlo rado odazivali asesorovim pozivima, ne toliko radi izvrstna njegova stola, koliko radi toga, da mogu neko vrieme proboraviti u družtvu liepe domaćice, koja je u takovih prilikah bila vrlo vesela i pokazivala neobičan dar za koketeriju, kakova se ne da naučiti, već koja mora da bude prirodjena. Ona bijaše jednako ljubezna sa svakim, ali tako, da je svaki o sebi mislio, da je on taj izabrani, komu će liepa Gita pokloniti svoje srce i ljubav. Nu varali su se. Ona je svoje udvorice i poklonike znala držati uviek u nekom stanju, gdje su lebdili izmedju sumnje i nade, ne znajući nikada pravo, na čem su. Prispodabljali su ju s njezinimi poklonici lovici Diani, koju poslušno sliedi u lov rulja skorlaćenih lovačkih pasa. Govorilo se je doduše, da mlada gospoja asesorica ipak od svih najviše odlikuje svoga susjeda,

page prethodnih