Ferdinand Kulmer i Nacio Magdalenić. Od kaptola bijahu prizvani: kapitularni vikar i prior vranski Franjo Popović, pa kanonici Ivan Josipović, Mirko Raffay, Franjo Sebastianović, pastir Arkadije, i Makso Vrhovac, rektor zagrebačkoga sjemeništa.

Točno u sedam sati došao je car iz svoje pisarne u dvoranu, gdje su na nj čekali sakupljeni velikaši i crkveni uglednici. Za njim unidjoše ban Balaša, veliki župan Škrlec i general de Vins.

— Drago mi je, što su se gospoda potrudila ovamo I — poče govoriti car prostodušnim, ljubeznim načinom, promatrajuć velikim svojim očima sabrane velikaše i svećenike, koji su svi došli u sjajnom, svečanom odielu. — Riedko vidim gospodu iz Hrvatske u Beču, a i meni silni poslovi ne dopuštaju, da češće k Vama zalazim. Dà, minulo je više od deset godina, kako sam prvi i zadnji put u Zagrebu bio. Predstavite mi gospodu! — zapovjedi na to car, okrenuv se k banu.

Ban Balaša predstavi redom velikaše i zastupnike kaptola, od kojih mu bijahu nekoji već odprije poznati, kao Sermage, Erdody, Petazzi, Rauch i vikar Popović. I ime Magdalenić činilo mu se je poznato, jer je, čuvši ga, pogledao preda se, kao da se nečemu dosjeća, pa se je jamačno i dosjetio, da je velikaš, koji to ime nosi, bio jedini od Hrvata u onoj ugarskoj deputaciji, koja je došla pred Njegovo lice prosvjedovati radi prenosa Stjepanove krune u Beč. Moglo se je to opaziti na dosta neprijaznu pogledu, kojim je car omjerio baruna.

Kad je bila svršena predstava, stupi car u sredinu dvorane, pa okrenuv se prama Balaši i drugoj dvojici, koja su ga dopratila u dvoranu, reče: