njega savio se u čas vienac najodličnijih i najljepših gospodja, od kojih su mnoge žalostnim okom promatrale bolestno lice „liepoga biskupa“, koji je slovio sa svoje muževne ljepote. Kada je čovjek motrio njegovu majestatičnu pojavu s onim blagim licem, koje je u svakom budilo počitanje i ljubav zajedno, morao je priznati, da nije pretjeravao njegov kanonik-poeta, Corinaeus Lapizius, napisav o njegovoj slici sliedeći duhoviti dvostih:

»Maiestas et amor, quaeris, qua in sede morentur?
Nostri respicias praesulis effigiem.
(Pitaš, gdje veličanstvo stoluje i ljubav?
Našeg pastira pogledaj sliku.)«

I sada je u njegovoj pojavi sjedinjeno bilo veličanstvo i ljubav, premda je njegovo lice i malko pognuti, a prije vazda izpravni kao svieća stas, odavalo, da ga je obhrvala težka bolest, koja bi mu mogla i život pokositi.

Biskup je jedva nekoliko časova sproveo u razgovoru sa nekojimi gospodjami domaćicami, kad li vojnička glasba točno u osam sati zasvira u plesnoj dvorani. Bijaše to francezka polka „la reine“ (kraljica), što ju je pri svom boravku u Zagrebu komponovao francezki učitelj plesa i tu svoju kompoziciju u zviezde kovao, premda je i ta polka bila kao svaka druga polka, te ju je vješt plesač po glasbi mogao odmah igrati.

Čim su se čuli prvi zvuci svirke, pohitao je general de Vins do grofice Lucije, s kojom je biskup upravo razgovarao i umoli ju za ples. Ona je imala po dogovoru otvoriti taj sjajni ples, i tu je odliku ona svojim čistim, neokaljanim životom podpuno zaslužila. Najodličnije gospodje, njezine prijateljice i

page sljedećih