Od mladjih plesačica osobito se izticahu dvie naše znanice: komtesa Eleonora Keglevićeva i baronesa Rosina Magdalenićeva, prva svojom junonskom pojavom i finim licem, na kojem je odsievala plemština krvi kao od iskona, — a druga svojom djevojačkom svježosti i jedrinom, pa svojom nehinjenom, djetinskom nevinošću, kojom je svačije srce osvajala.

Ali i osim ovih dviju vidjelo se u plesnoj dvorani ljepotica, mladih gospoja i djevojaka, zdravih i jedrih, stasitih poput vitih jela, mila pogleda i sladke rieči, ali uz to otmena i ponosita držanja, da se je na svakoj opaziti moglo, da su rodjene i uzgojene u ponosnih velikaških kaštelih i ubavih plemićkih dvorovih.

Bijaše to divan vienac ljepotica, iz kojega ne znaš, koji bi cvietak izabrao i iztrgnuo.

General de Vins opazio je, da njegov znanac grof Balaša s najvećim interesom promatra liepi taj gospojinski sviet.

— Krasne su te Hrvatice! — reče mu potiho francezki, — nije li tako? ... Čovjek gotovo ne bi vjerovao, da se može u ovoj poludivljoj zemlji namjeriti na takove Venere.

— Priznajem... ja sam sav iznenadjen...

— A koja Vam se najbolje svidja?

— Ona... povisoka... u žutoj svilenoj opravi... — Imate izvrstan ukus, — reče general, — to je doista ljepotica prvoga reda...

— Kako se zove? — upita grof naglo.

— Eleonora Keglević...

— Keglević, — ponovi živo grof, — možebit

page prethodnih