Samo izviždana djela valjaju i samo izviždanost je znak talenta. Publiku dakle treba prezirati, naročito publiku premijera. Djela, koja se

odmah svidjaju, nemaju apsolutno nikakve vrijednosti. Ljubav, ljubavni romani treba da u književnosti, naročito u kazalištu, ostanu sporednosti epizodskog obilježja. Ništa ne vrijede komadi »dirljivi« i historijski. Na pozornicu treba dovesti novo carstvo Stroja, velike trzavice modernih nemirnih gomila, nove struje i nova naučna otkrića. U literaturi treba ubiti stvaranje zbog zarade i novca i izbaciti iz kazališta glupi običaj povladjivanja, pa se Marinetti hvali: »Iznoseći vam ta futuristička uvjerenja, milo mi je znati, da moj genij, često javno isfućkan u Francuskoj i Italiji, neće nikad biti zakopan pod teretnim povladjivanjima. Tek što je nješto gotovo, tim samim je svršeno, zastarjelo i mrtvo. Ništa nije ljepše od kuće što se gradi. Progres je u pravu i onda kad ima krivo. Slava čovjeku, što oživljuje u topu kao kosturi mandžurijskih junaka, upotrebljeni za barut, za novu ubojnu dinamiku u japanskim tvornicama. Uzor futurizma je čovjek-futurista, što će, sjedeći u futurističkoj kabini, kao na glasoviru imati pod svojim prstima ne samo sve sile zemlje Italije, pretvorene u industrijsku poslušnu snagu, već što će zarobiti i upravljati svim u poslušni stroj pretvorenim silama Jadrana, uništivši Austriju, proti kojoj propovijeda futurizam križarsku vojnu kao i proti pangermanizmu. Što više: Futurista, posljednja riječ Progresa, bit će vrsta novog boga, bit će čovjek, što će se prirodnim silama tako koristiti, kao što se služi materialom sadašnjeg svog tijela, koji će eksteriorizovati svoju volju, svoju volju nametnuti prirodnom zakonu i tako silom industrijskog razvitka postati gospodar Budućnosti, gospodar materije, prirode, svijeta,

zamijenivši zakon Providnosti, Sudbine, Fatuma, Kobi zakonom svoje osobne volje!