Futuristički slikari baciše u svijet prvi svoj proglas 8. ožujka 1910. u turinskom kazalištu Chiarella i tu »se izmjenilo isto toliko pesnica koliko i misli«. Ne slika se već kakav momenat »sveopćeg dinamizma«, već sama dinamička senzacija. Konj u pokretu nema četiri, već dvadesetak kopita i to treba naslikati: pojavu kretanja u cjelini, a ne u trenutku. Portrait ne treba naličiti modelu i slikar nosi pejsaž u sebi: Ne valja slikati ljudsku figuru, već atmosferu oko nje. Dosele su slikari vazda prikazivali pojave pred nama, a odsele će biti sam gledalac središte slike. Nema slikanja bez »divizionizma«, bez unutrašnjeg dodavanja slikanim pojavama. Sa slikarskog tog gledišta automobil na ulici navaljuje na kuće, ostavljajući ih, kuće se bacaju na auto i gutaju ga, a naša tjelesa (kod sjedjenja) ulaze u divan i divan ulazi u nas. Zato ne treba imitovati, valja se buniti proti »harmoniji« i »zdravom ukusu«, valja se ponositi nadimkom »luda«, treba slikati predmete s uvjerenjem, da pokret i svjetlost uništavaju materijalnost tjelesa. Medju tehničkim novostima ustaju futuriste i proti slikanju golotinje, gole žene, jer je to isto tako nezdravo i dosadno kao brakolomstvo u književnosti.