Kada Turnovo ime Eneja začuje otac,
Ostavi zidove odmah i visoke ostavi tornje;
Da se ne zadocni, hítî i poslove prekine druge,
Sve od veselja djipa i oružjem zvekeće strašno.
Sad je Eneja tolìkî, kolìkî je Atos il’ Erik
Ili otac Apènîn, kad česvinama zašumi,
Koji snježano tjeme k nebesima veselo diže.
Rutulci, Italci svi i Trojanci okrenu oči
Kao u jagmi na nj, i oni, što stoje na zidma
Visokima, i oni, što brvnom ih biju odozdo,
Štitove skinu s raménâ. I Latin u čudu kralj je,
Gdje su se golema dva junaka iz protivnih kraja
Zemlje sastala sad, da oružjem dijele mejdan.

A kad se otvori polje sa prostorom praznijem, oba
Naprijed izidju brzo i bacivši koplja s daleka
Započnu boj, a mjedeni štit na jednom i drugom
Zvekeće; zemlja zatutnji, učèstâ za zamahom zamah
Mača, te sreća i hrabrost miješaju se u jedno.
K’o dva kad bika na vrhu Taburna il’ golemoj Sili
Jedan na drugog čelo okrenuvši kad se zatrče
U ljuti boj,— pastiri u strahu se uklone, stado
Čitavo stoji nijèmo od plašnje, a junice dršću,
Koji l’ će vladati lugom, za kojim li stada će ići;
Bikovi jedan drugog ranjavaju s velikom silom,
Bodu se uprti stojeć, a obilna krv im po vratu
Teče i plećima, jeka po lugu se razl’ježe svemu:
Isto se tako Trojanac Eneja i Daunijski junak
Štitom udriše o štit, te eter strašno zaječi.
Jupiter zdjelice dv’je izjednačivši jezičac digne
I stavi nejednaku sudbinu obojice u njih,
Kojeg li ubija rat i težina kojemu pada
U smrt;— tad Turno držéći, da smije, čitavim t’jelom
Propne se visoko mačem zamahnuvši, udarit hoće.
Latini ciknu, koji u strahu su, ciknu i Teukri,
Obje su pozorne vojske. Al’ nevjerni prelomi mač se
I iznevjeri Turna, kad vatren udarit htjede;
Pomoć je sad u bijegu,— odbježi brži od Eura,
Kada nepoznat držak i ruku bez oružja vidi.
Kad na početku boja u zapregnuta se kola
Penj’o, u naglosti, kažu, da očevu ostavi sablju
Te u brzini mač Metìska zgrabi vozača;
Taj je dostaj’o dotle, dok raspršani Trojanci
Bježahu; ali boga Vulkána kad k oružju dodje,
Smrtnoga čovjeka mač od udarca razbi se k’o led
Kidljiv, i odlomčine na p’jesku se zasjaju žutom.
Turno k’o mahnit bježi na različne po polju strane,
Krugove nesigurne sad ovdje plete, sad ondje,
Gustim jer mnoštvom ga Teukri opkoljuju od svud, a k tomu
Bara je prostrana ovdje, a ondje visoki zidi.