Napokon — zadovoljan je bio samo u obitelji. A služba mu zadavala sto jada. Nije još Bog zna kako dugo služio, a bio je već Bog zna gdje ne sve. Izmučili ga onda već! — Drugovali smo mnogo. Kako bi i moglo inače biti? No — no da — za njega to uprav nije bila najveća sreća. Mene politička oblast nije osobito voljela. Radilo se tad u Hrvatskoj, da se Krajina posve sa materom zemljom sjedini, a naši poglavari, koji tek bijahu uredili svoju posebnu „krajišku upravnu oblast“, zazirali od tog sjedinjenja. Okružni predstojnik branio, da obćinska zastupstva o tom i rieč povedu, a nastojao je na svaki način, da se vojnomu glavaru u

Zagrebu odašalju pouzdanice i izrazi hvala za novo uredjenje ovoga diela naše Hrvatske. Ja sam po svom osvjedočenju zagovarao ujedinjenje Hrvatske, te sam narodu svakom sgodom tumačio korist narodnog jedinstva. Bio i nekakav izbor pouzdanika. Ja sam i taj put uz neke svoje drugove živo kod izbora sudjelovao. Okružni predstojnik malo da nije svisnuo od jada. Nalagalo se i sudbenim činovnicima, da volju glavara u Zagrebu narodu protumače. Nije čudo dakle, da su službeni ljudi zamjerali Milinoviću, što obći sa mnom. I ja ga sâm upozorih. Al on — nije za sve to hajao. Osim toga nije ga trpio s njim zajedno službujući sudac, jer je Milinović zazorno gledao na razna prijateljevanja sudčeva s nekojim odvjetnicima. Tako se urote protiv njega i opišu ga, navale mu na vrat iztragu, u kojoj mu se spočitnulo medju ostalim takodjer „demonstrativno drugovanje s mjestnim kapelanom.“ Iztraga se svrši, da ga kazne radi premjeste odavle tija onamo u Liku — usred zime. Morao je odmah odputovati. Novaca nije imao, da preseli i obitelj, a i zima, — pa tako dalek put, — što će dakle, — pusti svoje ovdje i krene sam onamo. Za kratko već uvjerio se, da mu u novoj postojbini nema obstanka. Oštri mu zrak škodio, a glavno — mučila ga čežnja za svojima. Listovi, što ih je pisao ženi i meni, bili su puni toga čeznuća — a nemogućnost, da se izbavi od muke, činila ga u mnogim pismima čisto očajnim. Od naravi je bio čovjek meke ćudi i zapadao lako u melankoliju. Još kano djak bio je uviek tih i uklanjao se družtvu. A najmanja opomena učitelja utjerala bi ga u plač. Ja sam se dakle odmah od prvoga početka stao pobojavati za njega. Pišem mu, neka moli premještenje. Dakako — on je iz početka odklanjao taj savjet. Odgovorio mi, da bi se u tom slučaju opet morao seliti na

svoj trošak, a duguje još od prve selitbe. No — ja mu ne dadoh mira. I napokon me posluhne, kad mu javih, da je sudac ureda radi premješten k sudbenomu stolu, gdje ga čeka viećničko mjesto. Nu — možebit još uviek ne bi bio molio premještenja, da nije liečnik njegov zahtievao od njega, da to učini. Podnese dakle molbenicu, priloži liečničku svjedočbu; za tri mjeseca podnese opet molbenicu i opet obloženu svjedočbom, — za šest mjeseci opet tako. I još uviek nije dobio odgovora. Napokon je morao da zatraži dopust, jer mu je liečnik posve ozbiljno rekao, da ga njegova melankolija i turobnost moraju ubiti, gdje mu slabo tielo i onako ne podnosi tamošnjega podneblja. Ali i na tu molbu ne dobije riešenja. Ne dobije odgovora ni na drugu molbu, nije ga dobio ni na treću. Listovi, što ih je za to vrieme u tome vječnome izčekivanju pisao kući, bijahu gotovo, da proplačeš. Tako je silno siromah trpio. A žena ovdje ništa manje trpi. Savjetovah mu, neka se naprosto javi, da je bolestan i da ne može službe vršiti, te da dodje ovamo. Niesam znao, da i bez toga više službe ne vrši, da je već obležao. Napokon se odlučim, da idem u Zagreb, da molim za njega. Uzajmim novaca i odem. Ali — malo je bilo hasne od toga. „Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba.“ Od reda sam obredao svu gospodu sa sabljom i bez sablje. Kod sviju mogućih predstojnika, predsjednika, savjetnika, viećnika, što više i kod tajnika i perovodja pokucah na vrata, potucah se od jednoga do drugoga, letijah iz jedne u drugu pisarnu, svagdje moljakah i zaklinjah — i svagdje bijaše uzalud! Gotovo s nekim strahom ili sa majstorski izraženom mržnjom primali me ovi ljudi, i svagdje sam morao čuti, kako je čisto nemoguće „i tek jednu jedincatu rieč“ u korist moga prijatelja na odlučnome mjestu uložiti, „jer — jer — jer — velik je krivac!“ I kad

se učinih lud i upitah, u čemu sastoji ta silna krivnja, nije niti jedan odgovorio, tek neki gospodin udariv na svoju sablju, sažme ramenima i izdere se na mene: „Ta — dosta je, da se znade, kaki je, kad Vi za njega molite.“ A jedan „presvietli“, koji je naslov sad već i ovoj „krajiškoj“ gospodi laskao, ljutito me pouči, da se obzira ne smije imati spram takovih ljudi, da je njegova deviza: neumoljno i sa skrajnom strogosti progoniti — makar uništiti — svakoga, koji se i jednoč samo stavio u opreku s „višim intencijama“. „Al — gospodine — ja ne molim Vaših obzira, — tek Vas sjećam na kršćansku dužnost, da se bolestnome čovjeku pomogne i da ga se ne tjera silomice u smrt!“ — prekinem njegovu presvietlost. On me tek zadivljeno pogleda i odmjeri od glave do pete. Tek za čas uzme kano mahnit vikati, da je on „liberalac — liberalac — liberalac“, koji se otresao popovskih predsuda. Poslije sam saznao, da je taj klasični liberalac, dok je to bilo u modi, svaki dan polazio crkvu i da je svoje sudrugove činovnike javljao čak i u Beč, ako niesu radili kano on, a sada — da se svoje liberalne nazore usudjuje samo proti crkvi katoličkoj naglasivati, a inače da svojim podčinjenima propisuje, i u koju kavanu da idu.