— „Kakove su to lakrdije, ovaj trenutak vidio sam, gdje njetko na mom stolcu sjedi, a sad ga nema. Gdje je?“ — „Ta nije bilo nikoga!“ presjekosmo živo Žuženić i ja otcu besjedu. — „Ma jest“ — prestravljen zavikne otac, a na to grof i tvoj otac dodju k sebi, te sva trojica uztvrdiše, da su vidjeli liepa mlada čovjeka, u odielu prastara kroja, onako ko u turska vremena. — Tvoj je otac kazivao, da ga je na jednom spazio ne vidjevši da je došao, tada da je sio mirno na stolac i u me se zagledao. Grof ga primjetio tek, kad je već sjedao. Čim su ga spazili, i ne znajući za što, svladala ih strava, premda nisu na duhove ni malo mislili. Nisu vidjeli, kako je otišao. Žuženić i ja nikako ne mogosmo razumjeti čitave zgode, u duhove nismo vjerovali ko danas Štefica, pretražismo sve sobe, nije li u tom bilo šale? Dakako ta predmnjeva bijaše unapried odklonjena, jer bi u tom slučaju i nas dva morali štogod vidjeti. Nije li to čudno? Moj otac doista, on je bio naprednjak ko naš Štefica — nije ni malo mario za čitavu zgodu, nu stari grof i tvoj otac prišapnuli jedan drugome, da je to njekaki znak za kuću. Ja sam ih čuo, no u sebi sam se smijao. Tri mjeseca kasnije pogorio nam je spahiluk u Banatu. Dakle,

što kažete? upita na to nas Batorić kao pobjednik, uvjeren, da nas je nevjernike sasvim pobio.