Da se egzekutorima baš žurilo, mogli su ih sve odjednom poredati i sasuti u njih plotune dok ih ne pobiju. Ali, osuda je tražila da ceremonija smaknuća potraje što dulje. Tako je nekoliko stotina ljudi, i ja među njima, na hladnoj buri zeblo i gledalo vojsku kako puni i prazni puške, stražare kako namještaju osuđenike i grobare kako izvlače leševe iz vododerine i na nosilima ih nose u groblje. Dok su izdisale vođe ustanka Vicko Babignoli iz Trogira, Franjo Remetić iz Kaštel Starog, Mate Poljak iz Glavica, Ivan Gutta-Mago iz Sinja, Marko Vučemilović iz Vrlike, Stjepan Batteri iz Starigrada i Josip Bundalić iz Župe, ja sam gledao kako se taj pomor na zemlji dojmio golubova u visinama, koji se, otkako je počela pucnjava, nisu spuštali na krovove. Pri tom sam se sjećao pernatih ljubavnika u Podstinju što mi ih je darežljivo slao studenački serdar. Pa, dojmilo ih se kao i ljudi: obuzeo ih je strah. Ustrašen čovjek, pritiješnjen čovjek, od straha i pritiska brani se paničnim reakcijama, a ne mirom i spokojom. Tko sijući strah želi požeti mir, isto mu je kao kad bi sijao piriku a poželio žeti pšenicu. Zato su ove smrti uzaludne i za one koji život gube i za one koji im ga oduzimaju.