Tko da dobrovoljno gradi svratište uz cestu kojom prolazi vojska što traži piti ali piće neće da plaća, tko da dočekuje časnike koji konačište i hranu naplaćuju potvrdom što se, navodno, može unovčiti kod njihove pukovnije, tko da stanuje uz put i gleda gospodu u kočijama kako trči od mjesta do mjesta u pomahnitaloj težnji da čvrsto poveže udaljene točke svoje vlasti, vodeći pri tom brigu samo o onomu što joj pomaže u tom nebuloznom poslu. Da su tom cestom putovali miroljubivi putnici, skromni u zahtjevima, platežni, uljuđeni i darežljivi, bez obzira na tromost narodnog duha koju Dandolo s pravom pripisuje prošlim režimima, da nije bilo nezajažljive gramzljivosti vlasti i soldateske koja joj je stajala na čelu, uz sagrađenu cestu ubrzo bi nikli kućerci, štale, lijepa prenoćišta u kojima bi se nudilo vino i janjetina. Ni mjesta ne bi bilo za sve one koji bi se okupili oko toga puta kad bi njime protjecali i od njega potjecali bogatstvo i dobrota, a ne kako danas zlo, varka i otimačina.