A antipod tog aristokrate kista pod svaku cijenu, emigranta već za onda u zemlju boljeg plateža, — njegov antipod Jacob Jordaens ne miče se tako reći iz ovog svog grada na Šeldi i tu razblažuje sebe i druge svojim zdravim i humoristički nastrojenim realizmom Jordaensov je »leitmotiv« tako reći nepromjenljivi bogati i zadovoljni flamanski seljaci oko stola, siti i napojeni, čitava familija u nekoliko generacija. Tu je uvijek stari čupavi djed i navorana bakica, pa svi ostali stariji i mlađi ukućani redom do gole debeljuškaste praunučadi. Familija uvijek slavi na svoj priprosti seljački način neku svetkovinu, stol je prekrcan jelom i pilom, u gostima se pojavljuje mitski satir kozorog i kozonog, sve je obilno, veselo, pretilo, bučno, raspjevano, debelo, sito. Ali nije to nikakva manira ni hinjena slikarska bukolika, već realizam stvaran i ruralan: žene su debele, ogromnih dojka hraniteljka, seljaci kosmati i bosonogi, lica opaljena vjetrovima i suncem, a djeca golišava i kudrava. Zdrava je sve to i punokrvna istina flamanskog ladanja, što jedro klije na podatnoj masnoj zemlji. Izgleda da je ta baš tako svježe zahvaćena istina zanijela rafiniranog našeg Miroslava Kraljevića i uzbudila u njemu uspomene na obilje u seljačkim domovima svog požeškog kraja, pa je on tako pronicavo i sa zadovoljstvom kopirao jedno veliko i vrlo tipično Jordaensovo platno u münchenskoj Pinakoteci.