šta. Savjaču peku samo pod vršnikom, a jedu iz drvenih tanjura. U njihovoj se kući upravo tako živi, kao što žive pudari ili govedari, kad su gdjegod daleko u šumi. Ništa oni ne će na novo preokrenuti kao drugi svijet, njima je sve trošak, oni to ne mogu. Sav svijet može, samo oni ne mogu. Tako su uvijek bili na ruglo svijetu, i nikad se prava i poštena djevojka nije udala u njihovu kuću. Al evo ovo nekoliko posljednjih godina počelo se sasvim drugačije po selu govoriti o Čolakićevoj kući, ta kuća najedanput izišla na modu. Uvijek prije bila stražnja kuća u selu, a sad se najedanput počela medju prve miješati. Od kako su se kuće i društva porasipala, nastala sama sirotinja, pa baš ako i nije na oko svatko siromah, ali pati i kuburi malne svatko kao siromah. Gazdinske kuće danas su na rijetko posijane, koje barem kroz cijelu godinu kruha imadu, da kupovati o Uskrsu žita ne moraju. Kuća osim toga, koje duga nemaju, još manje imade. No medju tima je kućama i Čolakićeva. Njih je prilično društvo, četiri para oženjena, zemlje nemaju baš bogzna, koliko, ali društvo složno radi, ljudi čuvarni, paze na žene i na sebe, i zato uvijek žita do novoga imadu, a za dug i ne znaju, šta je to. Samo čuju sa svih strana, da je to zao drug, pa se onda još više čuvaju i još više štede u kući.

Zato eto, što duga nemaju, a žita svake godine do kraja imadu, izišli su Čolakići na glas u selu, i što im se prije svatko rugao, sad je svak u selu na njih hoćeš ne ćeš gore gledao.

„Neoprani, al zato su masni, moj sinko“, — govorile su matere kćerama svojima, i Čolakići doživjeli se tako općeg uvažavanja.

„Al sve je to lijepo“, — govorila bi uvijek u sebi Evka, kad bi sjela pa se na sve to promislila, — „sve

Next page