je to lijepo, što oni imadu i što nikoga prositi ne moraju, al samo su oni gadni, tko bi s njima živio.“

Sjetila bi se Evka, kako pripovijedaju o njima, da krušac jedu kao zemlja crna. Nikada ne čiste žito, već žene samo properu malo, onda nose na meljavu i melju onako, kako je. Samo da manje u štetu ode. U kući grah nikada ne zaprže, već uvijek postan jedu, a u zimu i nemaju nikada kuvanja, već žive od samog luka i kruha crnoga. A svinjar im, kažu pastiri, uvijek nosi komad slanine u strunici, ali ne smije da jede tu slaninu već u nedjelju. Nosi samo, da pokazati može, da i on imade.

Osim toga, što žive tako, svi su im muškarci nekud nezgodni, neudesni... Neki sićuravi, pa protegli se kao gladne godine. Vrat im dugačak, a grkljan ispao deblje već pesnica. Glava sitna, okrugla, a nijedan nema brade ni prave donje čeljusti, već kao vjeverice. Iz usta svakom vire po dva široka zuba, kao dvije lopate, a lice im kao tuga, uvijek na plač razvučeno. Ni prava brka kao ljudi nemaju, već im se objesilo ispod nosa nekoliko žutih dlaka, kao da si ih ondje šilom posadio.

A Aleksa, momak njihov tužni, još kao da je od svih najgori! U nedjelju, kad svi momci obuku zelene čorapke i opančiće od nove mode, što se ne pritežu kajišcem, pa crne prslučiće, crveno opšivene, i opašu se tkanicom narodskom, ovom hrvatskom, — pa stoje, Bože moj, kao prilike. A Aleksa jedini obuče košulju od debela prosta, pa nit je skrojita, nit oprana, nit na na njemu namjestita, kao kod drugih momaka. Mati mu valjda štedila, kad je krojila, pa skrojila i okratko i pousko, te izgleda, kao da je odrastao od košulje. Ljudski neoprana, a baš nimalo neuplavita, pa se sve žuti uz košulje drugih momaka. Noge svoje, tanke kao u čaplje, obuo u neke okrajke obojke, opanci mu šiljaši

Previous page

Next page