Zamolio sam urednika edicije u kojoj je knjiga izašla da mi ugasi silnu znatiželju. Gojko Janjušević odmah je odgovorio na moje pismo:

“...Između tebe i mene nije bilo nesporazuma. Jasno je: ti si odbio da promijeniš i jedan red u knjizi. Nije ni neko drugi pogrešno shvatio to što si rekao, niti se, ja se bar nadam, sprema ikakva intervencija. Novine su zaista donijele vijest o ponovnom izdanju. To je došlo do novina od novosadskog javnog tužilaštva. A do javnog tužilaštva iz pisma našeg Izdavačkog savjeta, dakle to je ono što ste se, mi smo bar tako bili obaviješteni, bili dogovorili ti, M. S. i K. A. Ja sam, budi u to uvjeren, poslije tovg; pisma, izvijestio našeg direktora da ti odbijaš da radiš na toj knjizi. I na tome je ostalo...”

Dakle, kad je već tome tako, pa neka onda i ostane na tome.

(Koga zanimaju lanjski snijezi? Stare gorčine, unepovrat otputovali vlakovi? Nikada više neću imati dvadeset i pet godina. Nikada više neće se vratiti to vrijeme. Ali jednu knjigu isto tako nikada neću zaboraviti, Knjigu o putovanju jedne kapljice vode. Otopili su se lanjski snijezi, kapilare zemlje nabrekle se od najezde vode, brzacima i nabujalim rijekama snijezi su se spustili u oceane. Podignuti suncem, oni nam se vraćaju opet bijeli i čisti, izigravajući nevinost, varajući nas novim obećanjima. Gotovo da bismo zaboravili kako sve to završava skorbutom, hunjavicama, čistkama. Razodjenemo li ih, prepoznat ćemo u njima dobro poznate lanjske snjegove. I zato mi se čini da ti snijezi nisu samo moji, da nisu samo moja privatna stvar, moji privatni računi. Već sutra nekoga od nas progutat će bijela smrt.)

Stari moj,

kao što prvog dana ljetovanja znaš da će uskoro doći i posljednji, da će biti gotovo s ribama i veslanjem, s pijeskom i

Next page