— Kaluđer je povjerljivija osoba. Neka... neka... vidjet ćemo šta će se izleći... Ne znaju djeca šta je istorija i politika. Ne znaju da umjetnost... A kraljevi, zašto su oni najpoznatiji mecene... Zašto vojvoda piše pjesmice i — to znan posigurno — čezne da se jednom pojavi i njegova knjiga i kritika i da mu umjetnost da čin.

— Rufim je povjerljiviji i on... A šta može pokazati sutrašnji dan. Lijepo će se provesti kad napišem vojvodi: Bio sam prisiljen da pređem u drugi tabor, jer...

Odužile se stepenice kaluđerova doma, i Obrad nije kadar da zapovjedi vlastitim nogama kako da koračaju.

Događaj u kaluđerovoj sobi-uredu žderao mu je čitavu utrobu i mozak, ključao bijes, talio mržnju —»da mene uvrijedi jedna popuskara«— jer Obrad je u sve prije mogao povjerovati negoli u činjenicu: da će njega Rufim Pletikosa na ovakav način ujesti za dušu. Toliko puta, u krilu protivuriječnih misli, i u dokolici i u međustankama, pa čak i za kartanja — pogotovu kad karta ide — on je znao: da se sve, sve može dogoditi, samo kaluđer, kaluđer Rufim Pletikosa nema ni prava ni ovlasti — i ako to netko pokuša treba u zametku spriječiti — da se uspne na stepenicu gdje ima mjesta samo za jednu osobu. Da se kaluđer ne smije verati oko ničega što ima samo jedan vrh. Bio je spreman — i krojio plan — da se posluži i dopuštenim i nedozvoljenim sredstvima samo da spriječi kaluđerov uspon, da stvar vrati u stanje izjednačenja, da osobe — a njih dvojica su jedine osobe Samarnika — ostanu u istoj vrsti i gdje ni jedan ni drugi ne će morati da izgovore riječ »drugi«— već jedino »ja do njega«! Još bolje: »Zajedno«!

Znao je — iako misli nije povjeravao čak ni Olgi da će u takvim okolnostima, poduhvatima, neuravnoteži, borbi za ravnotežom i jednakošću i prešutno i jasno i glasno — samo po sebi razumljivo, jer život veže — imati stalno uz bok »svoga« kaluđera, »svoga kolegu« Rufima Pletikosu, i da će njih obojica uvijek navjestiti rat i boriti se nesmiljeno i ne birajući sredstva napada protiv svakog »trećeg«, samo ako se »treći« ma kada i u ma kojem vidu pojavi i nastani u Samarniku.

U njemu —»a čim je to u meni onda je i u Rufimu!«— živjelo je saznanje, posjed, darovnica — tapija viših sila, sila i neba i zemalja: da je Samarnik jedino njihov, nedjeljiv i da

Previous page