Ali, čim Obrad sabra prva slova, prvi dio rečenice plavoga papira u njemu, u trenu, crv ljutine narastao je do čudovišnih razmjera. Otpočeo je da gricka nokte — samo da ublaži udarce srca — lomio šibice u paramparčad, brisao i maramicom iz lijevog i desnog vanjskog džepa kaputa i ćelavu glavu i nos, tuckecao nogama o daske poda. Bio je uvjeren da mu se kaluđer sveti — i to iz čista mira i obijesti!— da ga iskušava i da ne posegne za piramidonom — što bi samo kaluđer pozdravio!— stao je s mukom krotiti misli i ponavljati: »Vidjet ćemo tko će do kraja izdržati. Piano... piano, caro amico... do kraja... sì... sì...«

Onda je Obrada donekle smirio potpis na plavom papiru — ono Momčilo R. Đujić — jer je, već od početka četničke pojave pažljivo pratio sve ono što »vojvoda« objavljuje. I više ponesen zanimanjem — u njemu se probudi umjetnik-kritičari to je smirivalo srce — da studira stil vojvode Momčila, on poče da čita letak, uvjeren, da će u njemu, u načinu redanja rečenica, u kompoziciji teksta, u stilu i idejnosti u doživljenom i inspirisanom naći daljnju građu za esej uvodnik pjesmama vojvode Đujića.

Rufim listajući pošiljku, odjednom je udario u čudan i jedar smijeh. To, pojača uvjerenje Obrada Baše da se kaluđer večeras »titra sa njegovim živcima i da ga pod svaku cijenu želi vidjeti sa piramidonom na dlanu«, i on osorno gume kup polomljenih šibica i snažnije zatucketa nogama po podu. Svejedno, kaluđer nije postao razgovorljiviji.

Onda je Obrad prezreo i svoju Olgu i susret u bračnoj ložnici i poziv ženinih zjena: »Dede govori!«, digao se sa stoca i kad je bio uvjeren da će morati posegnuti i za prostaklukom — samo da Rufimu dam do znanja!— nije smogao hrabrosti, već je skoro sipljivo prosiktao:— Kasna je ura, idem ženi... grijati kosti!— Smogao je toliko, da riječi »grijati kosti« ponovi u nekoliko navrata, sve dok je pospremio i naočare za čitanje i kutiju sa duhanom i polomljene šibice.

Obrad se na stepeništu našao sam, sam sa teškim bremenom misli i godina, sa naviljcima istinskih želja — ostavimo Olgine želje i govor njenih zjena — i svome jadu, u mrklini noći i zavijanju pjesme iz Saverčeve krčme nadodavao poluglasno prenemaganje: