korjen pojava i otkriti komponente koje na njih determinirajući djeluju, na pojedince, ali i na cijelu naciju.

Vlado Gotovac je tu napetost, osjetljivost našao kod hrvatskog življa i to mu je dalo odgovor na pitanja, za koja inače ne bi našao zadovoljavajućeg racionalnog objašnjenja. Ali kako mu to inkriminirati kao neprijateljsku propagandu, kad su drugi pak otkrili postojanje te iste osjetljivosti i kod druge nacije na istom području? Kako bi se inače protumačio ovaj tekst, koji odmah kažem nije tekst Vlade Gotovca: “Ono zašto se treba boriti to je da Srbi u Hrvatskoj ne budu prešućivani kao narod, a niti njihova zajednička historija s Hrvatima, da ih se ne zove u udžbenicima maltene “dotepencima“ kao što tragova još ima, da se ne preuzima ona psihologija i mentalitet feudalnog hrvatskog Sabora iz stoljeća kada se ovdje glavnina Srba doseljavala i kada su ih zvali Vlasima. A u nekim udžbenicima i danas ih zovu “došljacima“... Srbi u Hrvatskoj imaju svoje kulturne spomenike, svoje kulturne tradicije i ne smije ih se prešućivati. I ako ima razloga za zabrinutost mislim da su tu prije svega pojave na području jezika i pisma. Tvrdim da je u Hrvatskoj jačala osobito u posljednjem desetljeću jezična netrpeljivost u ime hrvatskog lingvističkog nacionalizma, što su Srbi intimno u sebi teško doživljavali, ali ne samo Srbi, već duboko sam u to uvjeren i većina Hrvata, pogotovo ako je progresivno opredijeljena. To “čišćenje“ jezika, ta netolerancija prema drugom izričaju, prema nekim koje su dio tradicije, prema pismu, uzela je maha. I tu neke stvari nisu u redu. I oko pisma. Ja sam zato da se u SR Hrvatskoj više uči ćirilica i da se bolje zna, ali ne zbog Srba, nego i zbog Srba i Hrvata, jer su to dva naša zajednička pisma. A znam da nove generacije u Hrvatskoj, čak i generacije studenata i dvadesetogodišnjaka kadkad odbacuju novine ili knjige kad su pisane ćirilicom s obrazloženjem: ja to teško čitam. O toj činjenici treba voditi računa i postići to da oni teško ne čitaju ćirilicu. I to je jednako potrebno i Hrvatima i Srbima, svim pismenim i kulturnim ljudima. Na kraju krajeva ćirilica je od starine i hrvatsko pismo. Ako ne drukčije onda kroz bosančicu, itd.“

Ili drugi tekst, koji naravno nije Vlade Gotovca, a koji tekst govori čak o postojanju “asimilatorskih tendencija“, govori da “na ostvarivanju politike ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda u našoj republici i na području kulture, obrazovanja i nauke moramo raditi stalno, uporno i sa mnogo suptilnosti, a ne da nakon izvjesnog vremena samo konstatiramo kako u pojedinim programima postoji deficitarnost. Jer ta deficitarnost na štetu jednog naroda, ako traje dulji period, objektivno vodi asimilaciji tog naroda“, a sve to otiskano ne u nekom povijesnom razdoblju,

page prethodnih