je taj bljesak jasnoće nestao i O'Brienovo je lice postalo neprodorno kao što je bilo i kod svih drugih.

Bilo je to sve, a on već sad nije bio siguran je li se i dogodilo. Takvi događaji nikad i nisu imali nastavka. Oni su mu samo održavali na životu vjeru, ili nadu, da su i drugi osim njega neprijatelji Partije. Možda su glasine o golemim podzemnim urotama na kraju krajeva istinite – možda Bratstvo zaista postoji! Unatoč beskrajnim uhićenjima i priznanjima i smaknućima, nije se moglo nikako biti siguran da Bratstvo ipak nije naprosto legenda. Neke bi dane u to vjerovao, a neke ne. Nije bilo nikakvih dokaza: samo letimične indikacije, slutnje, koje su mogle značiti svašta i ništa: odlomci prisluhnutih razgovora, jedva razgovijetne škrabotine na zidovima zahoda – jednom čak, kad su se srela dva nepoznata mu čovjeka, malen pokret rukom koji je možda mogao biti znak prepoznavanja. Sve je to bilo nagađanje: po svoj prilici je sve to samo zamišljao. Vratio se u svoju pregradu a da više nije ni pogledao O'Briena. Pomisao da pokuša nastaviti njihov trenutačni kontakt jedva da mu je i preletjela kroz glavu. Bilo bi to nezamislivo opasno čak i kad bi znao kako da pristupi takvu pothvatu. Na sekundu, dvije sekunde, izmijenili su dvosmisleni pogled i tu je priči kraj. Ali čak je i to bio događaj važan i vrijedan pamćenja u samotnoj zatvorenosti u kojoj čovjek mora živjeti.

Winston se trgnuo i uspravio na stolici. Podrignuo je. Džin mu se dizao iz želuca.

Oči su mu se ponovno usredotočile na stranicu. Ustanovio je da je, dok je sjedio bespomoćno zanesen u misli, istovremeno nekim automatskim djelovanjem, i pisao. I to više nije bio isti grčeviti, nezgrapni rukopis kao prije. Njegovo je pero bilo upravo sladostrasno klizilo preko glatkoga papira i ispisalo krupnim, čvrstim, velikim slovima –

DOLJE VELIKI BRAT
DOLJE VELIKI BRAT

page sljedećih