U svojim je principima nepokolebiv, a novotarije podnosi samo u toliko, u koliko ih trpi i njegova žena, dobroćudna starica, koja se pred njime plačući klela, da je u noći iza one zlosretne prodaje na onom istom zemljištu vidjela gotovo samoga nečistoga, kako joj se prijeti... I inače je Vižio čovjek konzervativne naravi. Često ga je čuti, gdje se ljuti na škole veleći: — Podje li se tako dalje, to će djeca biti pametnija od starijih, a da li će to biti po nas časno?

Najugledniji je u društvu „sudac” Gavde. Taj visoki i suhi starkelja, s dvostrukim naočarima, što mu počivaju na tanku, oštrljatu nosu, uživa glas umnoga čovjeka. Njegova kratka i odrješita riječ doimlje se svih. Kada podigne prosjedu glavu, da bolje omjeri okolinu oko sebe, znak je, da će se nešto čuti. Zovu ga „sucem”, jer je više godina vijećnikom na općini. Uvažavaju ga osobito za to, što su mu gotovo svi zakoni kô na dlanu. A i sama ga starija vlast uvelike cijeni, tako da nitko i ne pomišlja, da na njega primijeni mjere u posljednje doba poduzete protiv zakutnih pisara. Pokazalo se, da umije loviti u mutnom, ali se svijet uza sve to jagmi, da u njega traži savjeta. A dogodilo se čak, da bi u isto doba zastupao i po dvije medjusobom zavadjene stranke — i sve bi to udesio tako, da ne bi nikome bilo krivo. Nitko ne zna kao on rješavati zagonetke, što ih u sebi krije sibilinski birokratski stil. Za to se njegovu auktoritetu podvrgavaju i manji, a i ugledniji u mjestu, pače i sami kapetani, koji bi, da barem donekle prikriju svoje neznanje, tek onako natuknuli:

— Dajte vi nama „sestante” i „codice marittimo”, pa ćemo razgovarati. U ove petljanije neka se pak sam djavo razumije!