Medju njima je stari Fabio, Vižio, propali brodovlasnik Zaneto, pa „sudac” Gavde i trgovac Krompić, čovuljak mučaljiv, gotov da na svaku poklima glavom, ali i da se poslije pojada, što se njegova ne sluša i ne uvažava...

„Principal” Zaneto (puštao je, da ga tako zovu, premda mu od „flote”, kojom se nekoć dičio, nije ostao ni čavao), da se iskopa iz dugova, bio je već davno prodao svu svoju zemlju u bescjenje. Isprva nije mnogo žalio za tom „pustom ledinom”, ali kad je kasnije ta pustota urodila zlatom, uvukao se u njegovu dušu žalac, zaoštravajući se u razmjeru prema cijeni, za koju je negdašnja njegova imovina prelazila u vlast tudjih gavrana. Jedan dio njegove zemlje bio je dospio i u ruke vijećnika Batičića, a otkad ju je mešetar za debele novce preprodao strancima i digao nos, Zaneto ga više ne može ni da pogledaj da se „kao čovjek” ne oćuti uvrijedjenim.

Malo se okrpio dućančićem, u kome je većinom seljacima prodavao brašno, šećer, kavu i druge sitničarije. Davao je i na vjeresiju te je i neku Andjulu iz Budišina imao na rabošu za kakvih 50 fijorina. Kako se pak u ovo posljednje vrijeme počelo govoriti o željeznici, koja bi mogla onuda proći, pograbio on sirotu Andjulu za vrat i nije je pustio, dok mu nije „prodala” ono zemlje... Bilo je plača, zaklinjanja, — ali sve uzalud.

Dobri Vižio je nadaleko poznat zbog svoje pobožnosti. Kad se radilo, da proda komad zemlje Židovima za nekakvu malu „sinagogu”, on se dugo otimao, a otkad je ono, nemogući odoljeti ponudjenoj cijeni — ipak popustio, vidjeti ga je u crkvi još i češće, i stroži je prema sebi, a dakako i prema drugima.

page prethodnih

page sljedećih