Pa molim vas pokorno, nemojte pisati ni u novine, da sam bio u zatvoru. Vi znate, da imam sestru, udatu za sekretera u ministarstvu, pa će se stidjeti i sramiti zbog mene. Pa onda i hvala vama. Vi ste me lijepo primali. Niste dali, da me tuku... Dvared ste me pustili iz apse...

— — —

I glas ga sasvim izdade. Oči mu pune suza. Glava mu klonu na ćebe. Dade mi rukom znak, da mu pridjem. Dohvati me za ruku, — da je ustima prinese. Nasmjehnu se i izdahnu tako lako kao ptica.

Narednik i žandari pognuli glave. Niko ništa ne govori. Mene obuzela neka tuga i žalost. Zora već u veliko porumenila nebo. Lijepo, mirisno, majsko jutro. Ondje u blizini, u kavani Pešikinoj, svira muzika. Vesela momčadi ja ispraća — majales. S velike pijace čuje se škripa seljačkih kola i vika piljara.

Samo oko nas grobna tišina. Bacih pogled na mrtvog Mila. Mlad, lijep, kao upisan. Krupne crne oči otvorene. Gledaju gore u nebo, jedino Milovo sklonište, gdje ne će biti ni gonjanja ni preziranja, i gdje u ovaj čas njegova napaćena duša izlazi pred — Boga, toga vječnog sudiju. Ali po njegovu licu još se povlači, još nam je ostao onaj posljednji osmijeh.

*

Ove nam tužne slike bjelodano dokazuju, koliku nesreću surva na bijednu djecu, i kako ih užasnim zločinima izvrgava smrt majke, osobito ako iza nje dolazi u kuću maćeha sa svojom djecom.

Brak je sigurno kadar redovno odvratiti čovjeka od zločina. Ali samo tako dugo, dok živi žena, koja je čuvarica ognjišta, dok se ne razori ognjište, koje je razoreno za djecu iz prvoga braka, a i za oca njihova osobito onda, kada dodje u kuću maćeha, kojoj ni ime nije lijepo.

page prethodnih