bješe izvršio Nikola — maćehina maza. Kad pade sumnja na nj, maćeha me okupi moliti, preklinjati i bogoraditi, da ja priznam za se. Samo da se njen sin oslobodi. Dva dana nije mi dala mira. Šta mi nije obećala, bajagi da se samo ta „priforma” kod policije ovrši, pa mi poslije ništa ne će biti. I ja onako bijedan, namučen, da je samo odobrovoljim prema meni — priznadoh sve... Jest... pred gospodom Gjokom, pisarom u terazijskom kvartu, kazao sam na protokolu, da sam ja o podne ušao u dućan, da tamo nije bilo nikoga, da sam onda obio čekmedje i ukrao sav pazar...

— Bolan brajko...

— Jest... gospodine... Tako je u istini bilo. Onda su mi u kvartu tražili, da kažem i to, gdje sam pare ostavio. Ja im nisam umio kazati, jer ih nisam ni uzeo. I onda su me žandari tukli, — što ne ću sve da priznam. Tako je bilo, gospodine... Držali su me mjesec dana u pritvoru. Poslije me sproveli sudu. I sud me osudi na — robiju. Tamo sam bio dvije godine dana, pa me pustiše. Kad sam se vratio kući, otac me dohvati za kosu, grdno istuče i istjera sve šamarima po glavi na ulicu. Evo, ovaj čvor na čelu, to mi je od toga boja ostao... A maćeha ni riječi — da se zauzme za me. I ako je znala, da sam joj sina apsa zaklonio i robije sačuvao, činila se svemu tome nevjesta, i još je tajno nagovarala oca, da me nikako u kuću ne prima.

Ja sam onda, kao što već znate, udarao u skitnju. Zbog ove moje bolesti tri put ste me slali u bolnicu. Padao sam iz apsa u aps. I ovdje i u Nišu i u Kragujevcu i u Šapcu. Ništa nisam bio kriv. Nego, vele, nemam zanimanja. Vječito pod sumnjom, da ne činim kradje, jer sam bio na robiji.

I opet malo odahnu pa nastavi:

— A da vam kažem... gospodine... na robiji samo se zlo uči. Tamo se zatvaraju po osamdeset u sobi. U tim

page sljedećih