Prostora dosta da bude za hramove igre i bluda,
Kleta za tržišta novca, gdje radnika trži se dušom;
I za muzeje, gdje stoje kipovi umjetna truda,
Dokle sirotinja gine gladom i ledom i sušom.

Dolje u hodnicim mračnim, u memli kamenoj gnjiju
Kosturi milijuna, složeni vješto uz stiene,
Kano u knjižnici knjige! Makabrim smieškom se smiju
Očnice lubanja, zubi cere se vječne vrh miene.

Vaj, koja knjižnica velja! Na zemlji premca joj nema!
Koliku sakriva mudrost u svescima lubanja praznih!
Koliko povjesti biede priča ta knjižnica niema!
Koliko groznih romana, zločina, očaja raznih!

Koliko ispraznih želja, čarnih plinastih nada!
Koliko cjelova procva sa bezusnih zubatih usta!
Mudrije knjižnice nema! U njoj jedita vlada
Istina vječna: Sve je očajna ispraznost pusta!

Sve je ispraznost pusta, Sulamitke pjesniče stari,
Kojem u jeričkim ružam i mirisu saronskih liera,
Narda i smirne razum divotni ispiše čari
Stotinâ kraljica mekih; kom’ bludom isplinu vjera.

Pjesniče „Naravi Stvari“,[POGRJEŠKA: nema reftable :]

Lucretius Carus, epikurejski pjesnik i filozof, koji jedini od doista velikih ljudi ne imaše a ma baš nikakove vjere u budući život. On je tumačio sviet i njegove pojave još mehaničnije od svojih učitelja Leukippa i Epikura, kojega u svojem poemu u zviezde kuje. Ne vjeruje u providnost, a smrt mu je riešenje zala. On je počinio samoubojstvo.