i crvene od nošenja i kiše, s četvrtastom glavom, nasađenom na ramena gotovo bez vrata, kao u svih Juratovića. Svi prasnuše u smijeh, kada je starac svečano izjavio:

— Lijep si mi momak, sine!

Sušio je odijelo, preobučen u čisto rublje iz ormara, u kome su mirisale dunje. Sve je bilo složeno i raspoređano kao pred četiri godine. Gledao je razglednice, koje je sam poslao, i sličicu Pešte, koju im je bio poslao pokojni brat. Inače je sve stajalo jednako: isti stol i iste stolice. Tu se nije trebalo analizirati, a Marta je navalila kao bujica. Postala je čitava djevojka:

— Sigurno si ženu pustio u Madžarskoj!

Pokazivao je ožiljke od rane na nozi, pričajući, kako se je bojao, da mu je ne odrežu. Pokušao im je ispričati nešto, čega se ni sam više pravo nije mogao sjetiti. Što sada znače one potajne, slane i mrske suze, u noći pred operacijom? Kako da im ispriča strah pred bolešću i strah pred zdravljem, smijanje i ludovanje, dok se na suncu ljeska bajuneta stražara, čuje gruvanje topova i vječna riječ: fronta.

— Sada su me konačno pustili za šest mjeseci.

Otac se nasmije:

— Sada ćeš sa mnom orati, zar ne, Tomo?

On se trgne. Činilo mu se nemoguće, da bi stupao uz konje i volove vukući ralo po ovoj blatnoj i sivoj ravnici, kroz koju je danas dogacao. Još nije bio umro u njemu mali šegrt staroga Ilije Švarca, koji mora da na prste preračunava, jer starac ne da papira za račune.

— Zašto imaš glavu?

Nije ni sada mogao zamisliti život odijeljen i iskidan kao brazde na njivi i drveće po pašnjacima. Toliko je puta mislio po kasarnama, kad su zimi uz dvadeset stupnjeva ispod ništice morali za deset minuta da budu spremni za vježbe: kako se otac sprema u polje, traži stvari i ne može da ih nade, očajan, što se već sunce vidi iza oblaka, a sestra i majka smiju se njegovoj žurbi i ne obaziru se ni na molbe ni na viku. Tomo je sad morao da svoje ruke tjera iz položaja, u koje su se same vraćale kao po komandi, red je bio na njegovoj koži poput neke željezne košulje, koja se je sada poderana sušila uz ognjište.