konja. Topla krv u nozdrvama uznemirila je životinje i jedan je kao bijesan htio da preskoči rudo i da se otkine, zvečeći lancima i udarajući kopitima.

– Dobro je to, rekao je Baločanski sagnuvši se nad ranjenika, koji je hroptao u posljednjim izdisajima kao zaklana zvijer, dobro je to! Čemu tu mnogo riječi? Čovjek uzme kuhinjski nož, pa direktno u crijeva! To je najjednostavnije! Mir nichts, dir nichts!

“Što mu to znači, taj njegov kuhinjski nož”, sasvim mehanično je pomislio Filip. “Kakav kuhinjski nož?”

Taj čovjek pred njim, na uznemirenoj svjetlosti lampe, bio je blijed kao gnjilo meso. Donja čeljust ovjesila mu se potpuno bešćutno, a pod usnom pjenila se pjena kao da je padavičav.

“Toj je mizeriji pozlilo od rakije”, mislio je Filip lično potpuno bistar, kao da nije popio ni kaplje. “Trebalo bi ga odvesti kući i položiti, da ne ostane negdje u grabi. »Mir nichts, dir nichts« Čudno!”