spoznaje, kao u jedinu još čistoću, koja nam je preostala u ovom životinjstvu oko nas! Jeste li me razumjeli? I ja se ne dam vrijeđati, jeste li me razumjeli?

– A vi mislite, da je ovo vikanje sada jedna takva čista umjetnička spoznaja?

– Ali, molim vas, odgurnuo je Filip stol s takvom žestinom, da se prevalila rakija i šećer se rasuo sa tanjurića, a Baločanskom se prolio potok šljivovice u krilo.

“Kakve neukusne gluposti! Samo jalovo gubljenje vremena s gluhonijemima, luđacima i manijacima! Zar ovi barbari imaju pojma o neposrednom gledanju? Zar oni znaju, kako ne treba gledati unatrag, nego naprijed! Neposredno, čisto, oprano, bez ijedne misli ili primisli! Samo gledati, nenaučeno, ne kroz tuđa stakla, nego u okviru svojih vlastitih emocionalnih mogućnosti: bez prostora, bez vremena, bez uma i bez razuma! A on još nije izgubio od svoje emotivne snage i on neobično živo osjeća, kako umjetnost nije ono što ovakvi barbari misle: otisak ptičje noge u blatu ili voštani odljev! Umjetnost je talenat, a talenat je ono što nenadareni mozgovi ne mogu da pojme. Talenat je snaga, koja se ne da objasniti ničim tjelesnim, ali isto tako ničim duhovnim, i te funkcije talenta su clairvoyantne i stoje iznad običnih funkcija razuma i tijela nedohvatno!”

Vani je nastala uzrujana graja. Čulo se već otprije glasno i pijano kočijaško nadvikivanje, topot čizama, udaranje vratima, pucketanje bičeva, a onda je zajauknuo nečiji glas i odjeknulo je stravično dovikivanje: »Krv, krv!« Istrčali su u tminu. Pred krčmom ležao je jedan foringaš sa cinoberastim lajbekom, rasporene utrobe. Crijeva su se rasula po blatu i neobično crveno pušila se topla krv na sjaju svjetiljke, kojom je netko uzrujano mahao nad ranjenikovom glavom. Ono krvavo pletivo, bujno crvenilo rasporene utrobe, ono ranjavo klupko mesa i topla kraplak-tekućina, što je nakvasila cinoberski lajbek i čizme i zemlju kao tamna zadimljena mlaka, sve je to bilo mutno i sablasno. Čulo se uzrujano rzanje

page prethodnih

page sljedećih