I on se sav raznježi.

Htio je da joj nešto reče, kad se ču trčanje, i dubok glas viknu:

— Maestro! Incasso splendido!

Ali se taj veseli poklik prometnu najedamput u ljutito režanje.

— Sacro Dio!

Magnofogo bijaše banuo u izbicu i izbuljio u me oči.

— Što? Tko je to? A, tako! — pentao je u srdžbi gotov, da me zgrabi i baci napolje.

Gemma se postavi preda mnom.

Ali dugokosi digne glas i poče raspravljati s pjevačem. Govorili su u nekom dijalektu. Ipak shvatih, da je Maestro bio mnijenja, e u tuđoj zemlji valja biti oprezan, i kad se radi o nekom dječaku. Tko zna, čiji je sin? Pjevače iz strane zemlje može Općina lako potjerati, ma i ni za što. A »incasso« je bio i večeras dobar. Pa što bi Gemma i taj dječak? Djeca!

— Beppo, budi pametan.

I Beppo se silio da priguši svoj gnjev. Dolazio je polako k sebi.

— A što je vaš otac? — upita me, još mrk.

— Posjednik.

— A, tako.

Promatrao mi je tek sada odijelo, cipele pa ruke i lice. I kao da mu se svidjelo, što je na meni sve u redu, a lice još i premlado.

— A dava li vam otac novaca?

— Uh! — kliknu s negodovanjem Maestro.

A Gemma plane. Krv joj udari u lice.

— Beppo!

— To nije vaša stvar! Što vas za to briga? — odgovorih ja pjevaču.

On je htio nešto krupno reći, al Gemma skoči na nj. Uhvati mu se jednom rukom za vrat; drugom mu začepi usta.

— Molim te, prestani!

Magnofogo kao da dođe sasvim k sebi. Poljubi je malne pobožno nasred čela pa izađe.