pjevači oblače i čekaju. Čujem im glasove. Kreštavo klicanje starije pjevačice i krupni glas Magnafogov.

Vrijeme je prolazilo. Vidio sam veoma slabo, što se sve zbiva u glavnoj dvorani. A kad mnogi počeše odlaziti, i žagor se već stišavao, ja sam, sav tužan i neveseo, htio već otići.

Najednom se otvoriše sporedna vratašca jedne od onih izbica, i Gemma se na njima pokaza.

Vidje me. Krikne: A!, pa se zagleda u me.

Ja nisam znao, što bih. Sve se u meni uskomeša. I radost; i zebnja. Ustadoh.

Ona mi mahnu rukom.

— Dođi.

Uđoh. Nekoliko stolica, klinčanica sa šarenim haljinama, zrcalo, pred kojim je na daščici gorjela svijeća i stajali češalj, kutijica prašaka i druge stvarčice.

Ona me primi za ruku; zagleda mi se, smiješeći se, u oči; sjedne prema meni.

— A što se to danas kriješ? A, ti!

I zaprijeti mi prstom.

Ja nisam slutio, da se razgovor započima tako lako, i da ne treba ništa krupno i važno reći, pa se ne mogoh odmah snaći. Nešto zapentah.

— A kako se zoveš? Rekoh, tko sam i što sam.

— Kako je to čudno i dugo ime! Al se može i: Vladdi! Ja sam imala u Montecornu nekog rođaka, Cincio! A zvao se zapravo Cincinato. Al pomisli: Cin-ci-na-to. Pretrčala bih prije kilometar puta no ga izgovorila... Vladdi! Sviđa mi se. Rusko... al nije ružno.

Ona se netom bila presvukla u svoje običajno odijelo. Sad je češljom redila bolje kosu. Gledala je u ogledalo, ali u me, koji sam stajao odmah uza nju motreći je također u zrcalu.

Mučila se dugmetom na grlu.

— Tvrdo je. Daj ti!

Ona pognu natrag glavu. Prihvatih; zakopčah.

Htjela mi nešto reći, kad se vrata otvoriše.

Ja se trgnuh.