“Protiv Boga ne možeš ni s vragom!” A i jesu s vragom s najcrnijim. Jer po Božju nitko ne može zjati što ustaše zjaju: “Tko nije s nama protiv nas je!” A znaš li, ćako, dušo pokojna, znaš li tko je s njima?

– Antina, Jozara, Smriškica, Matuka… – stade nabrajati Nuša.

– Ne poimence – presiječe je Matan – već onako uđuture, općenito? Mrtvaci! Eto tko je s njima! Mrtvaci! Jerbo oni mrtvacima kažu: “S nama su!” Ako su mrtvaci s nama, onda su ili mrtvaci vukodlaci ili mi mrtvaci, trećega ti nema. I sad mene mali Jakica – unuk, ćako, tvog pajdaša Galeše Šantina – i sad, velju, mene mali Jakica, ustaška dektiva zazva u ustaše. Kako ću odbiti? Umjesto pokojnog ćáke odgovori ti, Nušo, i zakloni me utočište moje, gnjezdašce moje zaklonito!

– Reci ti Jakici… – uzvrpolji se i jednom u životu polaskana Nuša – reci mu, eto to, da nisi ni mrtvac ni vukodlak – a onda vidjevši na Matanovu gadljivo skupljenu licu da nije bogzna kako pogodila, zatrepta očicama i uvuče glavu u se.

– Silo nečista i pameti kokošja – razvagani se Matan – ja mislio da ti je ratno stanje um mrvicu prosvijetlilo! A ono… Da Jakici rekoh što mi sad savjetova, već bih bio mrtvac i vukodlak! Ma ja se svojom pameću s njim ponesoh, pa velju: “Jakica moj, sunce moje ogrijano, na krilima u ustaše, na krilima, rode, da ih imam! Ali, jao, izvanka rumen-jabuka, iznutra metiljav krumpir i gnjila tikva, za vojsku otpisan… raspadam ti se, rode!” I što sad?

Povrijeđena Nuša, da bi u muževim očima porasla i pamet osvjetlala, hitro zabrza:

– Bogu budi hvala, imamo dva pedlja hiljadarka, tri žare dukata, četiri trokatnice ovdje u Zagrebu, lako ćemo preživjeti rat, da se iz postelje i ne dignemo!

– A tako! – skoči Matan – ti bi mene u postelju, u sanduk mrtvački! Dok svi žanju, ne bi mi dala ni pabirčiti! Da bar po starinsku kažeš: “Rat – nekom tat, nekom brat! Prihvati se, mužu, štogod šverca, štogod soli, masti i slanine, kao što se i svi naši vrazi prihvatiše…” Ni to! Već u postelju! U sanduk mrtvački, a ja mećem pijavice, da mi pusta krv oduši! Uh… Ne vidiš ni ono što i mali Jakica vidi. Veli on: “Kad nećeš u ustaše, onda ćeš sa mnom u spregu!” Ja poskočih: “Dašto, Jakice, dašto, rode,

page prethodnih