“Veliku ćeš mi ljubav učiniti”, ponavlja u misli Potrka, “veliku ljubav… Ej, starice moja… Ti zaleža iz obijesti, iz obijesti popa zoveš, iz obijesti na sud bez utoka! Ej, starice moja… da kroza te ne vidim!”

I razgovaraše tako sam sa sobom sve dok se ne oglasiše srebrni zvončići, dok ne uđe mladi prdekter noseći svetotajstvo u pozlaćenu ciboriju i sveto ulje u okruglastoj srebrenoj posudici nalik na starinsku putnu tintarnicu. Kad svećenik priđe Nuši, Potrka se hitro nadiže na lakte i gnjevno se prodera:

– Zar ti, prdekteru, ne znaš tko je glava u kući!

– Ne viči na misnika Božjeg, sunce moje! Sa sunca je došao pa ne vidi tko je s ove strane postelje.

To udobrovolji Potrku. Prvi se ispovjedi i pričesti. A kad mu pop uljem svetim pomaza srce, pamet i udove, dobrostivo mu kimnu:

– Ne uzmi k srcu… i lijepo mi naredi moju silu… staricu moju.

Pošto ostadoše sami, nježno kao nikad ničiju prihvati uvelu Nušinu ruku:

– Nadam se da će ovo pomoći. A ti, starice moja, ti ustani da me lijepo pokopaš. I nemoj mi na grobu naricati ni nabrajati, već se onako u sumrak gdjekad krišom dolibi i koju mi šapni… može biti da i mrtvaci čuju.

– Sunce moje – osmjehnu se Nuša sjetno i sretno – što bih ja na tom svijetu bez tebe, sunce moje…

Ujutro ih nađoše okrenute jedno prema drugom. Njegova ukočena ruka počivaše na njenom boku, a njena na njegovu vratu.

Pogovor – iliti usažeto daljnja sudbina Matana Drugog

Kao što se čovjek prebijene noge i na crna vraga oslanja da bi mogao hodati, tako se i Matan Drugi, kad naleti Drugi rat, osloni na Nušu Drugu da bi mogao preživjeti.

– Nušo, dušo, travo moja porošena i livado pokošena, svjetuj i pomaži! Hrvati na Boga udariše, državu osnovaše pa rominja li, rominja, plaminja li plaminja, dušo žarka, prečista i prebistra! Gdje si, ćaća Potrko! Gdje si da si, dobro si mi govorio:

page prethodnih

page sljedećih