ljeti nasloniti na prozorčić i slušati kako močvarna hrastovina od žege pucketa u kamilici? Ili u proljeće gledati crva kako se probuđen previja u raskrvavljenom kljunu žune?

Pojedini dijelovi drvenjare, naročito oni uz kišni žlijeb, tamo gdje se naslanjaju jorgovan u trunjenju i mačka u grčevima — tako su meki. Sama žuta mahovina i sivi lišaj. Kao u mulj pao komad kruha. Tu se legu pijavice crnog protezanja i stonoge na kojima brza neka rđa kakvom umire trska u usahlim barama.

I u sobama je sve drveno. Brezovina na kojoj se nekad ljuljao vodomar sad drži mokro dječje rublje. Jablanovina u dugim vitkim stranicama kreveta. U kuhinji se crni hrastova daščica za kvacanje luka, peršina, celera, za sjeckanje divljači. Od mukle bukve istesani, šute na hodniku stari ormari puni istrošenih vinskih čepova, tupih noževa i pokvarenih mišolovka. Da, turopoljska bjelogorica ženski široka, muški brkata, kao što je živa pružala sjenu umornoj divljači i klonulom bilju, i naslon sustalim ravničarskim oblacima, eto, mrtva dariva i čovjeka, Turopoljca, stanovnika mraclinske drvenjare, nježne kao dječji lijes.

Pili smo rakiju plavkastu kao kreštalica, pečenu od šljiva koje rastu, kažu, sasvim uz groblje. Niz čađave grede oko nas su visila na brzinu, loše guljena krzna, iz kojih još nisu nestali pocrnjeli komadi jazavčeva mesa, mrlje lisičje krvi.

Od riječi do riječi bile su dugačke praznine, velika šutnja, pa se jasno čulo kako netko za kućom riba hren u bijele, ljute kovrčice. Žene su se smiješile jamicama u obrazu, sitnijim od bibera ili oka kosa koji gleda suton. Vani je mirisalo po spaljenim krpama. Oblaci traže i nikako da nađu komad neba nad Mraclinom.

Padanje žutog orahovog lišća u valov za napajanje konja dovelo me natrag na moj balkon. Poslijepodne je. Suncu se još ne da u krtičnjak. Pejzaž u pokvarenom salu, ucrvanom vosku, propaloj gusjoj masti izaziva slatke misli o blatnim jatima roda, o lešu grlice na grofovskom boru, o ljubavi bijelih leptira u modrini kupusa.

Previous page

Next page