sve se budi i spava, budi i spava, rađa i umire. Sve su to velike i male ribe koje se jedu i koje se tuku. Zaista zanimljivo. Moglo bi se reći: lijepo. Ipak ja to ne bih smio reći. Ne bih smio ni pomisliti. Ali ovakav mozak kao što je moj može bilo što pomisliti. Uzima sebi toliko slobode da misli o stvarima koje se mene, dakle njega, uopće ne tiču. Nastran je to mozak, i sve mi izgleda da je njega pravio jedan otac a mene drugi.

Na travi pod stablom nedaleko od njive, ležao je Borna potrbuške, oslonjen na laktove; ispod njega komad papira, u ruci olovka, kakve misli u glavi? Čangi trenutak zastane kod posljednje stabljike kukuruza, ruka mu nesvjesno obuhvati stabljiku. Pridržava se, gleda, gleda, vidi Bornu, ne miče se. Možda se prestrašio da će glupo izgovoriti istinu o sebi, da će mu doći trenutak nekontroliranog brbljanja, i samo će reći: znaš što, ljigavče, ja sam ubojica i kradljivac, ne po profesiji, ali ipak ubojica i kradljivac. I ni zbog kakve ljepotice ja ne kiselim, nego se ovdje skrivam i prikrivam i... stabljika se prelomi, Čangi zamalo da ne padne. Borna stavi prst na usta i dadne mu znak da priđe. Bježati se sad ne može. Zašto čovjek ne može biti sam, čak ako je to i pametnije i bezopasnije, i manje gnjavatorsko?

– Koji ti je vrag?

Borna ništa ne odgovori. Prvi se put događa da Čangipita a Bornada šuti i ne odgovara. Čangi nije mogao svladati znatiželju pa škicne na papirić. Dugačke zamorne brojke. Hobby? Einsteinizam? Samo neka on šuti i računa. Čangi legne u travu, na leđa, složi ruke pod glavu, pritisne ga krošnja i veliko nebo. Prestraši se tišine: čuješ samo sebe, zrak koji se kreće kroz tebe, i Bornino pisanje i njegovo postojanje.

Borna naglo baci olovku, veselo protrlja dlanove.

– E, dragi kolega, stvar stoji ovako: ovdje ćeš mučiti svoje truplo još dva milijuna tri stotine tisuća petsto sekundi. I nešto sitnog, naravno.

Previous page