Sunce proširuje žlijezde znojnice, malim vjedrima-crpkama siše znoj iz tijela.

– Voodeee! – zaurlikao je najžedniji.

– Koga vode? – pitao je Japanac.

Prilazi djevojka koja raznosi vodu. Došao je red i na Čangija. Djevojka napuni šalicu vodom i pruži mu je. Ova se djevojka ne pojavljuje prvi put. Ima plave oči.

– O, gle, to ste vi – začudi se Čangi.

Čangi sam sebi izgleda blesavo kad nekome kaže “vi”, čovjek koji živi u klapi zaboravi izgovarati taj “vi”, ali ovdje još uvijek čovjek nije u klapi. Djevojka samo klimne glavom. Potvrđuje da je to zaista ona (kakvo pitanje takav odgovor). Čangi već pije. Ona nema odsječen prst. Kako se ovdje pije voda? Tako da vodonoša (vodonosačica?) drži šalicu u ruci i naginje je toliko koliko je potrebno. Ispijač, pijač, gutač, lokator ne smije držati šalicu rukama: samo usnama, eventualno zubima. Ovo zbog higijene. Zgodno je drugom rukom doticati ruku vodarice i na taj način davati joj do znanja koliko treba nagnuti šalicu. Voda curi iz uglova usana po bradi, cijedi se po čovjeku, miješa s vrelim znojem. Djevojka gleda Čangijev vrat, kvalitetan vrat, vrat bivšeg veslača; adamova jabučica ritmički poskakuje, tijelo se sjaji na suncu (lakirano znojem), a Čangi osjeća toplotu i pamučnost ruke vodaričine. Obuhvati palcem i kažiprstom njeno zapešće. Lagano stisne. (Sad je sasvim siguran da ima sve prste). Gutao je vodu halapljivo. Halapljivost je bila namjerna. Borna sve to promatra. Ispivši vodu, Čangi s užitkom odahne.

–Kad pijem kloriranu vodu iz vaših ruku, čini mi se da pijem medovinu – reče joj i pogleda djevojci u zube. Ona nije znala kako bi se ponašala. Očito je da nije naučena na komplimente, ili, naprotiv, izvanredno glumi nenaviknutost na komplimente. Pa se dražesno nasmiješi, (smiješi li se svima tako dražesno?). Zašto je Borna rekao da nije žedan?

Plavooka odlazi.

Next page