— Ne znam, djede, ali znam, da ne ćete živjeti hiljadu godina.

Sve znanje svršavalo je u takvim negacijama.

I Konrad i Lalević su htjeli da otkriju takav konačan i zatvoren oblik života, koji bi nas zatvorio sa svih strana, dao nam oblike i dimenzije. A život je bio mnogo zamršeniji i udaljeniji od svih teorija i doktrina. Mjesto ledene kore teorija, koje su kidale čovjeka i davile mu srce, kum i djed i Černavin i mama držali su u rukama vlastito srce kao zapaljenu svijeću. Ono im je sigurnije pokazivalo put pravoga života nego milijarde galaksija, koje jure brzinom svjetlosti od tri stotine hiljada kilometara na sekundu u tajanstveni »spin«.

Mjesto tuđih mistika oni su slušali glas vlastitog srca, slijedili zakone djedovskog iskustva i majčine vjere. Mjesto da svoj život vežu uz spin, koji se vrti, ali možda ne postoji, oni su slušali rast trava i glasne kucaje svoga srca. Njihove rastvorene oči vidjele su bijedu, nevolju i radost oko sebe. Majka je pratila hod svakog djeteta u selu, djed je pratio rast svih stabla i usjeva. Objašnjavajući svijet prema slikama života oko sebe oni su osjećali samo istinu, kako treba pomagati slabijima i razveseliti tužnije od sebe. A sav um i svi njegovi uspjesi prijetili su samo, da još jače zarobe čovjeka, da ga učine još nesretnijim, da mu još jače naoštre pandže.

— Misliš li Mirko, da moja kruška znade, da se vrti oko sunca? — rugao se djed po svome starom običaju, dok mu je jedne večeri pred kućom objašnjavao svemir. — Ona isto tako zrije i isto je tako pametna u svom poslu kao i najmudriji doktori.

Tu nije pomagao um, jer je bio lagan kao magla i stvarao je samo maglene svjetove oko sebe.

— Zar je sada manje ratova po svijetu, otkad ste pronašli tolika čudesa? — pitala je mama, sanjajući o životu dostojnom čovjeka kao pokojni kum i stari djed.

Ako je zbilja konačno misao stvarala svjetove, onda je trebalo stvoriti takve duhove, iz kojih će se rađati blagoslovljene misli pune ljubavi, a ne misli pune vrtoglave brzine i svemirske hladnoće.