Oko njih su rasle trave i stabla, mukale krave i rzali ždrijepci. Djeca su plakala, pijetli kukurijekali. Kao što se je izmjenjivalo sunce s mjesecom i zvijezdama, kiša i suša, dan i noć, tako je u svemu zavladao red oko njih. Laboratorij je bio samo jedan oblik velikog laboratorija po livadama i poljima. Bilo je dana, kad je Mirko puštao svoje kulture bacila, i željan živih bića prilazio oračima na poljima. Kad bi za njim ostala crna svježa brazda, dok se je dim iz vlažne zemlje dizao kao iz kadionice, Mirko je zaboravljao da promatra svijet pod mikroskopom i da kemičkim procesima objašnjuje oranje. Bakterije su nestajale pred živom slikom svijeta vlastite mašte.

— Nijesu volovi za te, Mirko! Ne znaš ti orati!

Djed se je rugao, ali nije imao pravo. Mirko je znao orati. Starac je sada samo obilazio orače i kopače. Oslabio je, obnevidio i sav pognut pod godinama on je još usprkos svega htio biti prvi na polju i u svakom radu. Rane su zarasle te se činilo, kao da od svih tih strašnih događaja više nije ostalo ništa. Djed je sada savršeno sijao i birao sjeme, premda više nije orao. A Mirko je tražio novo sjeme čak iz Banata.

— Tebi ništa nije dobro, sve tražiš bolje, sinko! A ipak smo mi kroz godine i godine bili zadovoljni sa starim sjemenjem.

— I ja sam zadovoljan, djede, ali tražim bolje za tržište: polovica naše pšenice mora trgovcu u grad, pa se moramo ravnati i prema tome.

— A kako bi bilo, da im sada više ništa ne nosimo u grad. Novaca ćemo i onako dosta dobiti od tvoje kuge i kolere!

Kako da djedu objasni, da iz samoga gnojišta može stvarati lijekove? Sve je bilo puno samih suprotnosti, ali Mirko je osjećao, kako ih konačno svladava. On je mogao debatirati s Černavinom, dok je u susjednoj sobi majka zajedno s djedom molila krunicu ili učila djecu svoje molitve.

Tako su jednoga dana upali u žestoku debatu o konačnom objašnjenju svijeta. Starac je nijekao svako objašnjenje uma, koje konačno uklanja realizam: