Joža Horvat [1962], Mačak pod šljemom (Naprijed, Zagreb), 329 pp. [word count] [Horvat_Macak].
-- 236 -- konji, samari, sanduci s
municijom, postolja, redenici... Jednim jedinim pogledom Kapara obuhvati sve to
i protrne. Ako ne pogine sada, nikada neće poginuti! Natrag se više nije moglo i
Kapara čvrsto zakorači, podigavši malo naramak da kako-tako sakrije lice...
Naprijed!
Pred hambarom opazi ustrijeljenog šarova u lokvi krvi. Blijesne mu: jedan leži
tu, drugi na sjeniku. Nešto dalje stisnuo se kokošinjac, svinjac, vrt... Vrt!
Ondje je spas, samo ondje! Za petama ga je slijedio domobran. Zahvatio je čitav
stog sijena, pokrio njime šljem i glavu, ne vidi ga se ispod njega, gura u leđa
Kaparu, kao tele dojilju. Netko od ustaša zapjeva zvonko: »Ne reci mi draga
zbogom...!« Kapara prođe pored vojnika koji su se motali oko oružja i spreme te
baci sijeno konjima koji su bili najbliži vrtnoj ogradi. Nogom još malo poravna
sijeno a zatim se bez žurbe uputi ogradi i nehajno otvori vrata. U ustima osjeti
mučninu, u trbuhu strah. Da je pljunuo, ispljunuo bi srce! Jedva se svladao da
ne udari panično bježati. Pred njim se pružio vrt pun voćaka i staza obrasla
zgaženom i osušenom travom. Za Kaparom koraci... Franjo... i žamor. Pjesma
ustaše odzvanjala je još podjednako zvonko, čeznutljivo. Klecala su mu koljena,
oblijevao ga znoj. Hoće li uspjeti, hoće li izdržati? Voćnjak se polako spuštao
niz padinu do ruba vinograda koji se tu strmo rušio — u slobodu! Da mu je samo
donle doći prije nego primijete da onoga nema! Najstrašnije je bilo to što je
znao da se ne smije osvrtati, to što nije mogao vidjeti šta se zbiva u dvorištu.
Možda je baš ovoga časa netko dignuo pušku i uzima ga na nišan. Trčati...
trčati...! Ne, ne... mir... mir...! Polako, samo mir...! Pa i Franjo je za njim,
ako zapucaju, valjda će najprije njega...! Još samo desetak koraka, još samo
pet! Sad ili nikad...!
Dočepao se ruba i srušio! Srušio se od sreće, od očajanja, od iznemoglosti, od
radosti, srušio se, bacio se među redove vinograda puna grožđa, ali jedva što je
tijelom dotaknuo zemlju, već se dignuo, zgrbio i kao divlja životinja natisnuo u
bijeg. Gazio je trsje, obarao kolje, preskakivao rupčage, srljao, posrtao,
padao, opet se dizao, trčao bez predaha, dalje, samo što dalje! I što
Joža Horvat [1962], Mačak pod šljemom (Naprijed, Zagreb), 329 pp. [word count] [Horvat_Macak].
|