i među njima — mornar! Onaj svjesni! Ostao je, ostao je u partizanima i Kapara ga odmah uvrsti u sastav svoje desetine. Svi su oni došli zajedno s Kaparom, ali borci nisu htjeli sjesti za isti stol s komandantom i komesarom bataljona. Znadu oni da starješine imaju svojih briga, a vojnici svojih. Evo, na primjer, Brico — ustao je, pozvao konobara u stranu i povjerljivo s njim šapuće, prikuplja podatke...

— Glazba svira svakodnevno?

— Ne. Subotom i nedjeljom.

— Imate li pjevače?

— Samo pjevačicu.

— Jednu?

— Da.

— Kako se zove?

— Lenka.

— Lenk...? Jest, to je ta! — kimne Brico glavom kao da je upravo nju tražio već osam mjeseci. — Gdje stanuje?

— Gore u prvom...

Brico pogleda stube koje su se tu u blizini uspinjale u polukrugu. — Koja soba?

— Tri, ali bolesna je, ne prima...

— Znam da je bolesna — ne zbunjuje se Brico — zato i moram k njoj. Moram je pregledati. Naša vojska ostaje dulje vrijeme u Zelenoj Mrkvici, reda radi moram je pregledati. Ja sam liječnik...

Konobar slegne ramenima. Šta ga se, uostalom, tiče — i ode. Brico se vrati svojima i pozove Vodenjaka. — Slušaj, imam tu jedno brijanje u prvom katu, vratit ću se odmah. Ako bude pokret, zovni me, ja sam u sobi broj tri.

Komandant i komesar bataljona otišli su u štab i Kapara osta za stolom sam. Radost zbog noćašnjeg uspjeha davno je iščezla. Stari partizanski mačak dobro je slutio da bi tu moglo biti još kojekakva zla. Ako su noću propala dva juriša, valjda oni u štabu divizije ne misle poduzeti treći, još k tome danju. A tko zna. Ako dođe do gužve, mogao bi tu još i Kapara ofuriti brkove. Gdje god je trebalo vjetrom obrisati stražnjicu, on je

Next page